Božja ruka

Božja ruka

Paxton stvara natprosječan horor/triler s minimumom eksplicitna nasilja prikazana na ekranu

Arty-triler o serijskom ubojici koji vjeruje da ga je odabrao Bog za ubijanje demona (u ljudskom obličju, naravno) na Zemlji, redateljski je debi glumca Billa Paxtona; dosad — zahvaljujući svom svakodnevnom, dobrohotno povjerljivom licu, više-manje profiliranom za uloge »dobrih momaka« (iako je bilo i iznimki, poput one u Martin Campbellovoj Vertikalnoj granici, primjerice).

Efektne — pogođene jezovite i mučne atmosfere, smirenog izlaganja radnje i ne oslanjanja na jeftine trikove tehnike umjesto na istinsku psihološku agoniju protagonista, Paxton stvara natprosječan horor/triler s minimumom eksplicitna nasilja prikazana na ekranu, odnosno off-screen pogubljenjima prezentiranima pogođenim zvučnim efektima. Njegova je težnja radije pokretanje nekih od vječnih i uvijek provokativnih pitanja kao što su naslage moralnih slojeva u ljudskoj psihi; tanka granica između vjere, vjerskog fanatizma i ludila; postavke o bešćutnoj ili sveljubećoj prirodi Boga; (ne)postojanju demona; ali i nasilju u obitelji; prenošenju koda serijskog ubojice s očeva na sinove; odnosno razmatranje mogu li dobri ljudi raditi užasne stvari. Jer ovdje Paxton podastire čovjeka (kojeg glumi osobno) — udovca, radnika i brižna oca dvaju malodobnih sinova, inicijalno predobra za serijskog ubojicu, te moralnom težinom ubojstava koje taj lik (jednostavno nazvan Otac — baš poput Boga Oca; koji sudi i stvari uzima u svoje ruke) počinja, pokušava dotaknuti publiku.

Senzacionalistički finale

Mnogo toga pritom ostavlja otvorenim; ambigvitetnim i podložnim interpretacijama; dajući mašti da popunjava praznine; svojim jednostavnim i ogoljelim pristupom scenariju prezentirajući vrlo uznemirujuću — gotovo perverznu meditaciju o prirodi Zla.

Međutim, nevjerojatna tendencija filmaša za nekakvim velikim doskočicama i obratima na samom završetku filma (što je maha dalo nakon Shyamalanove poznate inauguracije ovoga motiva, pri čemu je Frailty onda bliži njegovim Misterioznim znakovima negoli Šestom čulu), povukla je i Paxtona, koji je time — plus posve suvišnim epilogom, svojim Anđelima i demonima priuštio nagli kvalitativni pad. Naime senzacionalistička preiskonstruiranost big klimaksa podcrtava neke slabije dijelove centralnog dijela filma (poput nepotrebne repetitivnosti ubojstava), a na koje bi se vrlo jednostavno moglo i zažmiriti da je finale krenulo u drugačijem smjeru, odnosno zadržalo jednak ujednačen ton i rasplet do kraja, dok na ovaj način oni više upadaju u oči. No i dalje je riječ o zanimljivom naslovu kojeg ne bi trebalo propustiti.

Katarina Marić