Bajkoviti eskapizam

Bajkoviti eskapizam

Hanks pušta Di Caprija da bljesne kao još jedan u nizu Spielbergovih neshvaćenih dječaka rastrganih od boli razorena doma

Živahan, lepršav eskapizam — dovoljno inteligentan; posvemašnje kompaktan; prožet nenametljivim no stalno tinjajućim humorom, Uhvati me ako možešinspiriran je pričom iz stvarnoga života i utemeljen na realnoj ličnosti Franka W. Abagnalea Jr. (šezdesetih godina 20. stoljeća najpoznatijeg malodobnog varalice i krivotvoritelja čekova kojima je zaradio milijune) — točnije na njegovoj autobiografiji, s mnoštvom licencie poetice (kako kod takvih inspiracija najčešće biva) u cilju dramaturške svrhovitosti. Primjerice, gotovo je posvemašnje iskonstruiran lik vječne Abagnaleove (Leonardo di Caprio) nemeze i progonitelja — FBI-evca Hanrattyja (Tom Hanks), čiji odnos, posložen u svrhu isticanja osamljenosti oba protagonista, izuzetno asocira na onaj najpoznatiji (i najkompleksniji) takve vrste Jeana Valjeana i Javerta iz Hugoovih Jadnika. Pritom Hanks (ostavši bezbojan stoički u sjeni) pušta Di Caprija (koji je, uz ovaj film, i nastupom u Scorseseovim Gangs of New York, naznačio definitivan come-back) da bljesne kao još jedan u nizu Spielbergovih neshvaćenih dječaka rastrganih od boli razorena doma — bio on (uvijek šarmantan) lažni liječnik, odvjetnik ili pilot.

Lijepi varalica

Pritom se film oslanja na mnoge bajkovite elemente; počevši od same premise koja ne zvuči baš najuvjerljivije, pa sve do raspleta — velikog finala u kojemu mladi varalica završi radeći za Vladu (ljude koji su ga u podzapetu i strpali u zatvor) — dakle u ultimativnom happy-endu. Motiv junaka (antijunaka) koji se prijevarom domogne bogatstva, kraljeve kćeri ili slične nagrade nije rijedak u bajkama, osobito onima realističnije potke; počesto narodnu promućurnost miješajući s elementima fantastike ali i humora. Profesionalnog Varalicu (čuvenog po svojim sposobnostima) najčešće angažira Vlast (kralj) da ukrade (vodu života, zlatno runo, tri zlatne vlasi), prevari (čuvare — zmajeve, čarobnice, nemani) te donese dragocjeni (naručeni) objekt na ishodišnu točku. Svi ti elementi mogu se iščitati i u modernoj »realističnoj bajci« Uhvati me ako možeš, koja osim u tonu, fantastični izgled njeguje i u koloritnosti vanjskog dojma — pretjerane stvarnosti, sjajnijih boja, stiliziranog izgleda stvari; čime biva potpuno u skladu s duhom perioda, još okupana ozračjem stanovite naivnosti, tada taman na izdisaju — kada se od bankovnih službenika samo na osnovi »respektabilnog izgleda« moglo izmamiti čekove; izazvati udivljenje zbog zvanja liječnika, odnosno čak obožavanje i histeriju uniformom pilota.

Pritom u gotovo dva i pol sata trajanja film uopće ne zastajkuje; konstantno ostaje u kretanju, baš poput njegova nemirna junaka, namećući i bespogovorno zahtijevajući (no i u potpunosti ispunivši) iskričavost, brzu i nepomućenu ritmičnost; jer bi svaka pa i najmanja pukotina pauze (teška promišljanja i filozofiranja) ovdje kobno utjecala na njegovu agilnu neuhvatljivost. Nepretenciozna mješavina žanrova (obiteljske drame, komedije, romanse, trilera), sa izvrsnom jazzy glazbom Johna Williamsa, odličnom animiranom uvodnom špicom, te sjajnom glumačkom ekipom (treba istaknuti za Oskara nominiranog Christophera Walkena) čiji likovi vode priču više od sama redatelja, Uhvati me ako možešprava je zabava za one koji je priželjkuju.

Katarina Marić