Zavodljiva ljepota pokreta

Zavodljiva ljepota pokreta

U Rajmondi neiscrpna riznica akademskih plesnih elemenata ruskoga klasičnog baleta ispisuje srednjovjekovnu baletnu priču s orijentalnim začinom

Baletna umjetnost u Münchenu bilježi četiristoljetnu tradiciju. Dvorske svečanosti talijanskog i francuskog stila iz kojih se razvio balet održavale su se još u 16. stoljeću. Bavarski državni balet (BDB) preuzeo je glavninu današnjega baletnog života. U sezoni izvede 65-70 predstava u Nacionalnom kazalištu, koje vidi oko sto tisuća gledatelja. Nastavlja svoju umjetničku politiku predstavljanja vodećih suvremenih koreografa kao što su Forsythe, Balanchine, Childs, Tharp, Teshigawara, Robbins ili Godani. Nekima od njih posvećuje povećanu pozornost, temeljitije upoznavajući publiku s njihovim radom kroz majstorske radionice, predavanja i otvorene pokuse, što rezultira cjelovečernjom predstavom-portretom samo jednoga koreografa. Prije je tako nadasve uspješno predstavljen nizozemski umjetnik Hans van Manen. Ova sezona posvećena je Jiriju Kylianu i Johnu Neumeieru.

Rijetko viđena Rajmonda

BDB ove sezone od klasičnih djela izvodi Don Quijotea, Rajmondu i Labuđe jezero, od neoklasičnih Onjegina, San ivanjske noći i Ukroćenu goropadnicu te niz modernih baleta. Rajmonda na glazbu Aleksandra Glazunova premijerno je postavljena, i to prvi put u Münchenu, prije godinu dana. BDB posegnuo je za tim manje znanim i rjeđe izvođenim djelom jer na repertoaru već ima sve što se može zamisliti. Koreografiju Mariusa Petipaa, praizvedenu 1898. godine u Petrogradu, postavio je Ray Barra. Neiscrpna riznica akademskih plesnih elemenata ruskoga klasičnog baleta ispisuje srednjovjekovnu baletnu priču s orijentalnim začinom. Mladu groficu Rajmondu, zaručnicu Jeana de Briennea, nenadano privuče saracenski poglavica Abderahman, pa se poljuljana ljubavna veza razrješava dvobojom suparnika i Abderahmanovom smrću. Rajmondina opčinjenost Saracenom dala je Petipau mogućnost da prizor Rajmondina sna u drugoj slici prvog čina kreira kao tipičan nestvarni prizor bijelih baleta. Ansambl BDB savršenom je disciplinom udovoljio svim zahtjevima, plešući po taktovima glazbe koja je, kao baletna partitura, točno na pola puta između Minkusa i Čajkovskog, a nadahnuto ju je, bez podcjenjivanja, izveo orkestar predvođen Valerijom Ovsianikovim.

U prvoj ovosezonskoj izvedbi prvi put su u ulogama Rajmonde i Abderahmana nastupili bračni par Lucia Lacarra i Cyril Pierre, donedavne zvijezde San Francisco Baleta, a od ove sezone BDB. Lucia Lacarra profinjena je balerina neopisive gracilnosti i ljupkosti te čistoće tehničkih elemenata. Naslovna uloga koreografski je usmjerena na sitnije pomake i ne pruža balerini mogućnost iskazivanja virtuoznosti kakvu joj omogućavaju neke druge uloge, primjerice Quitri ili Crna Labudica. Cyril Pierre zračio je muževnošću, čvrstoćom i snagom u skokovima, stoga nije ni čudo da je djevojci pomutio mozak, koliko je bio uvjerljiv. Treći protagonist Roman Lazik kao Jean iskazao je eleganciju baletnoga princa.

Na suprotnom je polu od Rajmonde Baletna večer s djelima Balanchinea, Robbinsa i Godanija. George Balanchine u četiri stavka svoga poznatog Brahms-Schönbergova Kvarteta (klavirski kvartet u g-molu, op. 25 u orkestraciji Arnolda Schönberga), koristeći se najčišćom klasičnom tehnikom, za razliku od klasičnih baleta sa sadržajem, niže apstraktne plesne prizore što proizlaze iz harmonije zvuka i isijavaju ljepotom razotkrivena plesa. Četiri solistička para — Kusha Alexi i Oliver Wehe u Allegru, Maria Eichwald i Roman Lazik u Intermezzu, Barbora Kohoutkova i Allen Bottaini u Andante con moto, te Lisa-Maree Cullum i Kirill Melnikov u Rondo alla Zingarese — predvode ansambl koji bez imalo milosti pune tri četvrtine sata ne silazi sa špica.

Jerome Robbins u svom komadu U noći na glazbu nekoliko Chopinovih nokturna (u izvrsnoj izvedbi pijanistice Marije Babanine), za razliku od objektivnoga Balanchinea, unosi toliko subjektivne poetike u također najčišću klasičnu tehniku koliko je pruža Chopinova glazba, a to je jako mnogo. Tri solistička para — Lisa-Maree Cullum i Roman Lazik, Kusha Alexi i Oliver Wehe, te Maria Eichwald i Kirill Melnikov, noćnim su susretima pod mjesečinom i romantičnim zanosom svojih pas de deuxa oslikali ljubavne treptaje u magičnosti noći (otmjeni kostimi Anthony Dowell, svjetlo Jennifer Tipton).

Treći dio Baletne večeri, za razliku od prva dva, vodi ansambl i publiku u moderne vode. Jacopo Godani kao kompletni autor koreografije i scenske opreme komada Poslije mraka obraća se kolektivitetu ansambla, za razliku od Balanchinea i Robbinsa, koji tretiraju soliste i svakog člana ansambla individualno. Članovi BDB propitali su, s filozofski intoniranom glazbom Preobražene noći Arnolda Schönberga, neke dvojbe ljudskoga postojanja. Koreografija puna dinamike pružila im je, kao i publici, veliko zadovoljstvo.

100 izvedaba Ukroćene goropadnice

John Cranko pripada najpoznatijim koreografima u povijesti baleta. S Romeom i Julijom i Onjeginom postigao je vrhunac stvaranja, a s Ukroćenom goropadnicom, jednim od najboljih komičnih baleta, zaokružio je raznoliki opus.

Crankov stil jedinstven je u baletnoj umjetnosti. Volio je stvarati balete s izrazitom dramskom radnjom. Njegovi pokreti mogu se usporediti s poezijom koja se prelijeva iz stiha u stih. Svaki korak ima svoje značenje. Za izvođenje Crankovih koreografija plesač mora pored izvrsne tehnike imati snažnu scensku ličnost i smisao za glumačko oblikovanje uloge. Praizvedba Ukroćene goropadnice bila je 1969. u Stuttgartu, a iste je godine izvedena i u Metropolitan Operi u New Yorku. Naslovnu ulogu kreirala je poznata Marcia Haydée s partnerom Richardom Cragunom. U Münchenu je prvi put postavljena 25. ožujka 1976, tri godine nakon Crankove smrti. Otada je do danas stalno na repertoaru, a nedavno je održana velika baletna fešta u povodu stote izvedbe djela na pozornici Nacionalnog kazališta. U glavnim ulogama nastupilo je nekoliko nekadašnjih i današnjih tumača, naizmjenično, svaki u ponekoj od dvanaest slika.

Tako su se na pozornici ponovo našli današnji direktor Bavarskog državnog baleta Ivan Liška i njegova prethodnica Konstanze Vernon, koja je 1988, nakon upornih nastojanja, uspjela provesti osamostaljenje dotadašnjeg baleta pri operi i pretvoriti ga u Bavarski državni balet koji se upravo zbog neovisnog statusa vinuo među najbolje svjetske baletne ansamble. Liška je na premijeri plesao Lucentija, a Vernonova naslovnu ulogu. U münchenskoj predstavi nastupali su svojedobno Marcia Haydée kao Katarina, te Richard Cragun i Peter Breuer kao Petrucchio, a nekoliko sezona uloge Lucentija i Hortensija tumačio je Dinko Bogdanić.

Predstavu je postavila Crankova dugogodišnja asistentica Georgette Tsinguirides, vodeći najveću pozornost o svakom detalju koreografije i svekolike produkcije što ju je opremio Jürgen Rose. Dugovječna predstava i dalje je dinamični spektakl prepoznatljiva poetskog Crankova koreografskog rukopisa baletne klasike s odmakom u detaljima pojedinih elemenata što daju posve novi stil. Koreografija iziskuje iznimnu tjelesnu kondiciju (napose završni pas de deux Katarine i Petrucchija, u kojemu je ona stalno u zraku) i preciznost, u čemu je ansambl postigao ujednačenost, veselje igre i interpretiranja Shakespeareove priče o goropadnoj Katarini i zadivljujućem uspjehu njezina kroćenja. Baletna scena izvrsno je usvojila i predstavila svoj književni predložak.

Novi solisti stalno ulaze u uloge, nastavljajući davati život predstavi. Na 102. izvedbi Biancu je prvi put plesala Kusha Alexi. Lirizmom plesa uspješno je ostvarila pitomiju Baptistinu kćer. Judith Turos dala je naslovnoj ulozi mnogo uvjerljiva dramskog izraza i tehničke sigurnosti. Prizori Katarine i Petrucchija obilovali su duhovitim detaljima. Kirill Melnikov kao Petrucchio osvajao je velikom tjelesnom snagom koja već sama po sebi utjelovljuje lik, a nužna je i za besprijekornost završnoga pas de deuxa. Trojicu Biancinih prosaca lijepo su karakterizirali Norbert Graf kao komični Gremio, Roman Lazik kao elegantni Lucentio i Patrick Teschner kao Hortensio.

Posebna je ljepota baleta glazba Kurta-Heinza Stolzea, koji je ljupko i funkcionalno koristio i razvio brojne glazbene motive Domenica Scarlattija iz više od petsto pedeset njegovih glasovirskih odnosno čembalističkih sonata. Savršeni orkestar prilagođen plesačima vodio je Myron Romanul.

Baletni mlađi brat

Glavni je nositelj baletne tradicije u glavnom gradu Bavarske dakako Bavarski državni balet. No, u Münchenu djeluje i mlađi brat u Državnom kazalištu na Gärtnerovu trgu (Staatstheater am Gärtnerplatz), koje njeguje operu, operetu, balet i mjuzikle, te opstoji kao tipična druga operna kuća velikih glazbenih središta. U baletnom ansamblu niz godina djelovali su i ostavili znatan trag kao ravnatelji, koreografi ili plesači hrvatski umjetnici Ivica Sertić, Marijan Jagušt i Dinko Bogdanić.

Danas Državno kazalište pomalo napušta uvriježenu podjelu u velikim kazališnim kućama na operu i balet, pa se njegov program dijeli na glazbeno kazalište i plesno kazalište. Plesno kazalište formalno je ustrojeno kao Ballett Theater München s trupom od tridesetak plesača, na čelu s ravnateljem Philipom Taylorom i dramaturgom Janom Adamiakom.

Philip Taylor engleski je plesač modernog usmjerenja, školovan u Londonu i bivši član London Contemporary Dance Theatra. Formalno osamostaljenje i formiranje Ballett Theatra München unutar Državnog kazališta 1999. smatra se njegovim velikim uspjehom. Na repertoaru je desetak duljih i kraćih Taylorovih koreografija, te djela Jirija Kyliana, Jane Dudley, Jennifer Hanna, Jonathana Lunna, Dylana Newcomba i Cayetana Sotoa. Taylor je osim toga koreografirao mjuzikle Priča sa zapadne strane i Poljubi me, Kato.

Programsku politiku Ballett Theatra München dobro ilustrira Taylorova predstava A(t)tempting Beauty, premijerno postavljena krajem prošle sezone. Ponešto zbunjujuća igra riječi u naslovu: tempting=zavodljiv, attempt=pokušati, usuditi se; ukazuje na temu propitkivanja fenomena ljepote, te je u neku ruku moderna lovestory. Crvena nit što se provlači baletom priča je o dva ljudska bića koja se susreću, zaljubljuju, gube jedno drugo i traže dalje, nošeni dinamikom Taylorova autorskog rukopisa što iziskuje veliku energiju. Baletom A(t)tempting Beauty Philip Taylor nastavlja, nakon baleta Stvorenja, pravac što si ga je zadao, kreiranja cjelovečernjih djela. Njegov primjer pokazuje da to nije nimalo lako, ali se postavlja kao imperativ vremena jer se formula baletne predstave s tri do četiri kraće koreografije danas smatra iscrpljenom i prevladanom.

Problem se nazire već u glazbenoj podlozi odnosno nadahnuću koreografa da ga neka glazba potakne na stvaranje pokreta. Najprije je glazba za velike balete nastajala prema libretu koji je skladatelju podastro koreograf. Zatim su koreografi posegnuli za glazbom koja izvorno uopće nije bila namijenjena plesu, ali su je oni takvom osjetili i koristili, poštujući njezin integritet i stil, naročito ako bi kombinirali nekoliko glazbi. Danas smo došli u situaciju da koreografi kombiniraju, spajaju, miksaju, blendaju i izblendavaju najrazličitije glazbe, od srednjeg vijeka do svih mogućih pravaca suvremene zabavne glazbe, i to u istom koreografskom djelu.

Philip Taylor podijelio je A(t)tempting Beauty u dva dijela, od kojih svaki dio u nekoliko poglavlja, a njih opet u manje dijelove. Prvi dio predstave ispunja zanimljiva, osebujna glazba skladateljice iz Taškenta Elene Kats-Chernin koja živi u Australiji. U drugom dijelu predstave koristio se dijelovima pojedinih glazbenih opusa Gavina Bryarsa, Arva Pärta, Henryka Goreckog, Aarona Jaya Kernisa i Annie Lennox. Vrlo dobar orkestar smješten u pozadini pozornice imao je pune ruke posla pod ravnanjem Ekkeharda Klemma. Taylor je tako uspio navući da predstava traje sat i tričetvrt sa stankom, a stvarnoga koreografskog nadahnuća imao je možda za polovicu. I to je onaj kamen kušnje što se postavlja pred koreografe današnjice. Solisti Annett Göhre i Alan Brooks u glavnim ulogama zaljubljenika donijeli su mnogo lijepih plesnih trenutaka u duetima. Ansambl je sastavljen od redom izvrsnih plesača klasične baletne osnove, što ga ne ometa u prezentiranju samosvojno izgrađenog tejlorovskog stila, a ta je tehnička superiornost i izražajnost svakog plesača najveća vrijednost Ballett Theatra u Državnom kazalištu na Gärtnerovu trgu u Münchenu.

Davor Schopf