Zaigrana prpošnost

Zaigrana prpošnost

Zajčevu je Lizinku u punoj snazi tonske izražajnosti predstavio maestro Saša Britvić, iskazavši se kao vrstan tumač opernih partitura

Užurbanim tempom rada na sva tri područja scenske umjetnosti (opernom, dramskom i baletnom), središnja je nacionalna kazališna kuća nepunih mjesec dana nakon posljednje premijere (Verdijeva Simona Boccanegre), svojoj publici podastrela novu opernu predstavu, ovoga puta iz arhiva domaćeg naslijeđa. Time je na repertoar zagrebačke opere nakon više od stoljeća vraćena vesela romantična opera u tri čina, Lizinka Ivana pl. Zajca, pisana na libreto hrvatskoga književnika Josipa Eugena Tomića, u kojoj je operno adaptirana priča iz Puškinove pripovijetke Vlastelinka kao seljanka. Nakon povijesnih sižea remek-djela poput Zrinskog i Bana Legeta, Zajc se ovdje okrenuo idealiziranoj priči komične zaigranosti oko motiva ljubavi, ljubomore i časti, u srži koje se vlastelinka Lizinka (željna slobode i ljubavne nesputanosti) odjene u seljanku i pridruži žetvenom slavlju. Predstavivši se kao kovačeva kći Akulina, ona probudi ljubav mladoga vlastelina Aleksija, kojega otac, otkrivši ga u ljubavnom zagrljaju s nepoznatom seljankom, prisiljava na brak s kćeri vlastelina Muromskog u svrhu izmirenja dviju vladarskih obitelji. Kada se na kraju otkrije da je upravo vlastelinka koju je prisiljen zaprositi mladićeva voljena djeva, priča završava u sveopćem veselju. Pokretači radnje tu su dvoje pripadnika pučke klase, mrzovoljni kmet Vasilij i koketna Lizinkina sobarica Nasta, koji se zapliću oko njegove posesivnosti i ljubomore.

Zbor je strogo podijeljen na momke i djevojke, koji su kao lovci, hajkači, žeteoci i žetelice izravni sudionici radnje, ali i njezini komentatori u tradiciji ponajbolje slavenske romantične opere.

Od bečke operete do belcanta

Uz melodijska i intervalska kvintna obojenja u brojnim zborskim ulomcima s aluzijama na neidentificirani sveslavenski folklor, Zajc ovdje u koloraturnim arijama i dvopjevima niže elemente bečke operete i u verdijanski široko raspjevanim ansamblima spontano prelazi u raskoš talijanskog belcanta. Time je nastala opera zaigrane prpošnosti, minuciozne uravnoteženosti stilski raznolikih skladateljskih izraza i neodoljive pjevnosti u svim tipovima opernih brojeva kao jedinstven primjerak naše svekolike glazbene baštine. Taj je skriveni dragulj otkrio i revidirao Zoran Juranić dirigiravši suvremenom praizvedbom djela 1989. u Rijeci. Na premijeri u Zagrebu (u subotu, 15. veljače) Zajčevu je Lizinku u punoj snazi tonske izražajnosti predstavio maestro Saša Britvić, iskazavši se kao vrstan tumač opernih partitura. Do zavidne je razine uspio disciplinirati orkestar i u skladnu cjelinu povezati vrlo učestale kaskadne nastupe zbora (što ga je odlično uvježbao Robert Homen) i romantične zapjeve solista (s kojima je dionice prorađivao dirigentov asistent Luka Vukšić). U naslovnoj je ulozi virtuoznim koloraturama dostojno nastupila sopranistica Mira Vlahović, scenskom okretnošću pretekla ju je sopranistica tamna glasa Zorica Antonić kao sobarica Nasta, a u jednoj se komičnoj ariji kao pijana guvernanta Miss Jackson s engleskim zastavicama na glavi dojmljivo predstavila i Cecilija Car. Glavnu je mušku ulogu, mladoga vlastelinčića Aleksija, pomalo ukočeno tumačio jedini tenor u predstavi Miljenko Đ uran. Kvalitetom glasa i oblikovanja fraza zasjenili su ga njegovi kolege dubljeg registra, bariton Sotir Spasevski kao Vasilij, bariton Davor Radić kao konjušar Igor, i u ulogama Grigorija Muromskog i Ivana Berestova dvojica basova, Marijan Jurišić i izvrsni Berislav Puškarić kao posebno iznenađenje večeri. Svim solistima, izuzev Đ urana i Radića, zamjerili smo nejasnu dikciju.

Groteskna režija

Dijelom zbog financijske isplativosti, a dijelom zbog uspjeha što ga je godine 1989. polučila riječka izvedba opere, Juranić je za njezino zagrebačko uprizorenje odlučio posuditi scenu i kostime iz riječkoga kazališta. Kostimografsko-scenografski par Ružica Nenadović-Sokolić i Dorian Sokolić svojim su bajkovitim ostvarenjima pratili idealizirani sloj priče: ona šarolikim stilizacijama ruskoga folklora i građanske mode iz sredine 19. stoljeća (uz iznimku dvojice lakaja s anđeoskim krilima odjevenih u kostime iz Mozartova vremena), a on simplificiranom scenom specifičnih ambijentalnih značajki, kao što su uzdignuti brežuljak sa snjegovićem na vrhu na rubu brezove šume i mali paviljon uz dva razmaknuta suncokreta kao okućnica vlastelinskoga dvora. Njihove je radove sukladno ugođaju spretno bojio i nijansirao vrsni oblikovatelj svjetla Vladimir Kazda.

Režijsko je rješenje Juranić povjerio još jednom svojem već iskušanom suradniku u postavljanju Zajčevih opera — Petru Vujačiću, koji je prošle jeseni također u Rijeci radio na mizansceni Zlatke. On u razradi Lizinke naglašava komične elemente, dovodeći ih ponegdje i do groteske, ostvaruje dinamički tijek zbivanja i do detalja razrađuje odnose među protagonistima, i zboristima koje čak u jednom trenutku vrlo efektno smješta na ulaznim vratima za publiku.

Neprimjerene projekcije

Ukratko, što se užega dijela njegova posla tiče, sebi svojstvenim, na trenutke parodirajućim, humorom Vujačić uspijeva odraziti bit dramaturgije i atmosfere djela. Sve bi ostala idealizirana romantična priča kakvu je Zajc i zamišljao pišući ovu glazbu, da naš redatelj nije pomalo preslobodno intervenirao u radove kostimografkinje i scenografa. I dok su satenska bijela mašna obješena o dugačku bradu jednog od vlastelina-očeva, te plišani zečevi i slonovi ružičaste i svijetloplave boje djelovali kao simpatični karikaturalni rekviziti, zbunjenost su izazvale projekcije na praznoj podlozi scene (u odnosu na priču posve anakrone i neprimjerene) likova poput Mao Ce-Tunga, Staljina, potom votke s njegovim likom i te strastvena poljupca Brežnjeva s Honeckerom... projekcije koje, da nisu toliko opterećene političkim i ideološkim značenjima, mogle bi odlično produbiti i likovno upotpuniti scensku vizuru predstave (što je primjerice funkcioniralo u prizoru lova), ali ovako su nepotrebno provocirale publiku koja se radovala otkrivanju nepoznatoga stvaralačkog trenutka domaće glazbene prošlosti.

Unatoč tomu, Lizinka je kao dio zaboravljene hrvatske baštine posebno osvježenje u našem opernom repertoaru te novi izazov i za interprete i za publiku, tim više jer je riječ o gotovo nepoznatom djelu iz opusa našega najplodnijeg opernog skladatelja, koji je ujedno osnivač zagrebačke opere.

Jana Haluza