Vjeran i duhovit mjuzikl

Vjeran i duhovit mjuzikl

Ova je predstava mali, ali siguran Komedijin korak prema svjetskoj glazbenokazališnoj sceni

Na Valentinovo, 14. veljače, grad je bio prepun glazbenih događanja. Tako se dogodilo da je finale glasovirskog natjecanja Svetislav Stančićprogutalo mali, ali zanimljivi projekt kazališta Komedija — hrvatsku premijeru mjuzikla Mali dućan strave (Little Shop of Horrors) tekstopisca Howarda Ashmana i skladatelja Alana Menkena. A zapravo, šteta, jer Komedija je ponovno na pozornicu postavila jedan američki mjuzikl.

Od početka je predstave bilo jasno da je mjuzikl, premda komorne strukture, glasovno, ali i stilski (trebalo je oživiti popularnu glazbu šezdesetih) vrlo zahtjevan. Bilo je također jasno da su se redatelji Igor Mešin i Damir Lončar maksimalno potrudili da priču o biljki-ljudožderki koja želi osvojiti svijet ispričaju onako kako je izvorno zamišljena: ozbiljno, vjerno i s mnogo, mnogo humora (pokretni i vedri glazbeni brojevi zapravo su sasvim kontradiktorni priči). Osim redatelja, priču su, naravno, oživili i glumci.

Vrhunski trio

Razmaženo hihotanje Chiffon (Renata Sabljak), Crystal (Nikita) i Ronette (Jasna Bilušić) u kombinaciji s naslovnim glazbenim brojem Mali dućan strave djelovali su na publiku poput injekcije: možda sumnjičavi prema novom i u našim krajevima prilično nepoznatom projektu (doduše, HTV je nekoliko puta prikazivala istoimeni glazbeni film redatelja Franka Oza iz 1986), gledatelji su nakon uvodne točke zainteresirano počeli pratiti zbivanja na pozornici. Trio se pokazao vrhunskim: uz glasovnu kvalitetu koja nikada nije opadala (osim možda na početku broja Downtown, koji nije imao očekivanu crnačku dubinu), treba naglasiti da je svaki njihov nastup bio i plesno osmišljen, kao i činjenicu da je svaka djevojka pokazivala unutarnju različitost od ostalih (Nikita je bila najotkačenija, Jasna Bilušić najozbiljnija, a Renata Sabljak najpovučenija). Što ih, jasno, nije sprečavalo da se međusobno svađaju, pomažu (ili odmažu) likovima, komentiraju radnju i funkcionalno vode gledatelja kroz neobičnu glazbenu priču.

A u priči su se redali jednako neobični likovi. Goran Malus utjelovio je prodavača cvijeća Seymoura Krelborna (prezime bi se dalo slobodno prevesti kao rođeni krele, što je nadahnuti prevoditelj Ivica Krajač nekoliko puta iskoristio). Dok se Malus u početku doimao mrvicu preukočeno čak i za zbunjenoga Seymoura, u nastavku, ponajviše zahvaljujući svojim glasovnim sposobnostima (naročito od rock-dueta s biljkom Audrey II u središnjoj pjesmi mjuzikla Daj ga!) i on je uspio zaokupiti interes publike. Za njegov je polet bio zaslužan i Đ ani Stipaničev, koji je uvijek gladnu biljku uspješno oživljavao glasom — očito iznimno pogodnim za pjevanje živahnih rock pjesama, ali i za prijeteće gladne vapaje, zadovoljno mumljanje i podrigivanje. Zahvaljujući njemu, kao i animatoru Dinu Voliću te maštovitoj kreatorici Leli Končar, biljka-ljudožderka postala je vrlo, vrlo uvjerljivo živa.

Odlični Lončar i Čuček

Dobre su bile i interpretacije Mile Elegović-Balić, prodavačice cvijeća u koju je Seymour potajno zaljubljen, i Damira Lončara, u ulozi vlasnika cvjećarnice g. Mushnika. Prodrijevši u dubinu naoko površna lika, Elegović-Balić nije mijenjala samo odjeću, nego i način govorenja i pjevanja. Njezin se iritantni piskutavi glas (vezan uz kliše platinaste plavuše) tijekom predstave čujno počeo mijenjati u tamniji i topliji (osobito za vrijeme i nakon pjesme Pun zelenila moj je san, koja je jedna od rijetkih lirskih pjesama mjuzikla), a to je Ashmanovoj glupoj plavuši dalo novu dimenziju. S druge strane, Damir Lončar bio je savršeni g. Mushnik. Njega je resila apsolutna opuštenost na sceni (koja je u početku isticala Malusovu ukočenost), potpuno uranjanje u lik, kao i plesna pokretljivost — nije mu bilo teško pridružiti se ostalim plesačima, kao ni otpjevati/otplesati duet s Malusom Mushnik i sin. Mehanizme ovladavanja publikom i pozornicom sasvim je savladao Dražen Čuček u ulozi dr. Orina Scrivella (dentista-motorista, kako ga je simpatično nazvao I. Krajač). Čovjeku bude žao što ludog zubara tako brzo ubije plin-smješljivac, jer je njegova pojava isto toliko impresivna (cure sa Skid Rowa najprije nalaze da je super) koliko i strašna (tko se danas ne boji zubara?). Naravno, nije sve u kostimima i ulozi, nego je mnogo toga ležalo u Čučekovoj otkačenoj glumačkoj kao i zreloj glasovnoj izvedbi.

Soliste je pratio jednako uvjerljiv malen, ali razigran rock-sastav vođen sigurnom dirigentskom rukom Dinka Appelta. Svi su oni, zajedno s dizajnerom svjetla D. Šesnićem (njega prvog izdvajam zbog nekoliko poteza koji su unaprijedili priču), scenografom M. Sekulićem, kostimografkinjom M. Zagorec i drugima, pridonijeli da se Mali dućan strave pretvori u još jedan malen, ali siguran Komedijin korak prema svjetskoj glazbenokazališnoj sceni.

Irena Paulus