Venecijanske mrtve djevojke

Venecijanske mrtve djevojke

Rosa i Cornelia (Rosa e Cornelia), Italija, 2000, red. Giorgio Treves, uloge Stefania Rocca, Chiara Muti, Athina Cenci; nedjelja, 26. siječnja, 23. 50, HTV 2

Ako kažemo da su Rosa i Cornelia televizijski film, nastao u produkciji trećega programa talijanske televizije, onda nam ta činjenica nešto govori. Prvo, uz britansku i donekle njemačku, talijanska televizijska produkcija jamči nam visoke standarde, ne samo u tehničkom smislu nego i u pogledu sadržaja. Naime, nerijetko su se upravo televizijski radovi spomenutih zemalja činili znatno provokativnijima od njihovih matičnih pravih kinematografija.

Nećemo pogriješiti ako Rosu i Corneliju, smještenu u venecijansko 18. stoljeće, proglasimo takvim ostvarenjem. Na formalnom planu, televizijska nam produkcija u ovom slučaju nudi ponajprije urednost kojom dominiraju interijerski polutotali i eksterijski totali vlastelinskoga posjeda iz okolice Venecije, uz neizbježne turističkorazgledničke kadrove gondola što klize zamusanim kanalima. U jednoj takvoj gondoli sluškinja Rosa (Stefania Rocca) zatrudni s neznancem, a pakleni plan jedne grofovske obitelji spojit će je s Corneliom (Chiara Muti), mladom groficom koja je u blaženom stanju ostala prepustivši se putenom zovu venecijanske maskenbalske noći. Početna netrpeljivost između dviju mladih dama prijeći će u prijateljstvo, a potom u nešto više.

Rosa i Cornelia Giorgia Trevesa ponajprije je priča o dvjema osamljenim mladenačkim dušicama izloženim feudalnim intrigama i zloćudnu prikrivanju grijeha. Iz takva odnosa između dviju junakinja rađa se ljubav, koja je posljedica njihova specifična položaja, što je zanimljiva suprotnost i danas sveprisutnim teorijama o homoseksualnosti kao bolesti ili posljedica bezgranična hedonizma onih koji ne znaju što bi od sebe. Nije stoga nikakvo čudo što je Rosa i Cornelia jedan od najčešće spominjanih filmova na lezbijskim i homoseksualnim internetskim stranicama. Giorgio Treves tu je ljubavnu studiju ispisao bez prevelike topline, očito pripremajući nas za tragičan rasplet jedne zabranjene ljubavi. U trenutku kad izgubljene djevojke u međusobnoj ljubavi pokušavaju ostvariti same sebe stiže neumoljiva i strašna kazna okoštale i zatucane sredine. Dvije godine nakon Rose i Cornelije Dalibor Matanić snima Fine mrtve djevojke te ljubavnu vezu dviju djevojaka smješta u suvremeni Zagreb, gotovo jednako okrutan kao i Venecija 18. stoljeća. Osim kao vrlo dobar film, Rosa i Cornelia mogu nas još više privući na razini te nesretne usporedbe.