Velika i zanemarena tema

Velika i zanemarena tema

Iako je neosporan utjecaj koji je sjevernjačko slikarstvo imalo na razvoj talijanskoga, primjerice djelima Breughela ili Dürera, autorica nastoji utvrditi i razvoj slikarstva mrtvih priroda unutar talijanske tradicije. Poznatom anegdotom o antičkome slikaru koji vjernim prikazom plodova vara ptice, koje pokušavaju sletjeti na naslikanu granu, započinje prikaz razvojne linije slikarstva koje tijekom cijeloga razdoblja ostaje vjerno tomu načelu realističnog prikazivanja

U münchenskoj galeriji Kunsthalle der Hypo-Kulturstiftung od početka prosinca održava se zanimljiva izložba talijanskoga slikarstva mrtvih priroda pod naslovom Stille Welt-Italienische Stilleben (Tihi svijet — Talijanske mrtve prirode). Izložena su djela talijanskoga slikarstva iz razdoblja od 16. do 18. stoljeća, manje poznato slikarstvo u odnosu na djela s religioznom ili historijskom tematikom, nastala u tome razdoblju. Ta se djela ujedno i rjeđe javljaju kao tema istraživanja, nakon izložbe u Napulju 1964. ovo je prva veća izložba te tematike. Autorica izložbe je prof. Mina Gregori iz Firence, a izložba je popraćena i opsežnim katalogom s tekstovima koji bacaju novo svjetlo na ovu do sada zanemarenu temu.

Geneza talijanskih mrtvih priroda

Autorica u uvodnom tekstu izložbe naglašava razlike talijanskog u odnosu na daleko poznatije slikarstvo mrtvih priroda sjevera. Naime, dok je u sjevernjačkim slikama natura morta uvijek prisutna i moralna pouka, motivi memento mori ili vanitas, i time naglašena prolaznost zemaljskoga, ovdje takva pozadina izostaje, a svrha je vjeran prikaz zbilje. Iako je neosporan utjecaj koji je sjevernjačko slikarstvo imalo na razvoj talijanskoga, primjerice djelima Breughela ili Dürera, autorica nastoji utvrditi i razvoj slikarstva mrtvih priroda unutar talijanske tradicije. Poznatom anegdotom o antičkome slikaru koji vjernim prikazom plodova vara ptice, koje pokušavaju sletjeti na naslikanu granu, započinje prikaz razvojne linije slikarstva koje tijekom cijeloga razdoblja ostaje vjerno tomu načelu realističnog prikazivanja. I sama izložba započinje dvama remek-djelima antičke umjetnosti, zidnim slikama iz Casa dei Cervi iz Herkulaneuma, djelima pompejanskog 4. stila iz 1. stoljeća. Prikazi plodova voća i staklene čaše na odlomcima freski vjernošću zaista mogu prevariti promatrača. Kao dalji prethodnici slika mrtvih priroda 17. i 18. stoljeća izložena su i maniristička djela, ponajprije Arcimbolda, kao i dekoracije pietra dura iz firentinskih radionica.

Caravaggio — vrhunac žanra

No pravi početak talijanskog slikarstva mrtvih priroda svakako je Caravaggio, koji u ranoj fazi često slika motive cvijeća i voća u izrazito naturalističkoj maniri. Na izložbi doduše nije zastupljen s poznatom Košarom s voćem, iz milanske pinakoteke Ambrosiane, nego dvama ne manje važnim djelima, Ugrizom gušterice i Sviračem lutnje (oba nastala oko 1600), na kojima mrtva priroda, odnosno prikaz vaze s cvijećem, doseže jednaku važnost kao i sama tema prikaza. Vrhunsko umijeće slikara koji intenzivnom bojom i hladnim svjetlom s oštrim sjenama prikazuje predmete mrtve prirode u njihovoj pojavnosti, naglašene tvarnosti i različitih faza propadanja, imat će brojne sljedbenike. Među njima ističe se Majstor mrtve prirode iz Hartforda, koji oponašajući legendarnu Košaru, otkriva kakav je utjecaj i značenje imala Caravaggiova pojava na početku 17. stoljeća.

Lišena dublje poruke, tema slike mrtve prirode određena je željama naručitelja, među kojima brojnošću narudžbi osobito mjesto zauzima obitelj Medici iz Firence. U skladu s tim slikari će se ubrzo specijalizirati za pojedine vrste, a takvo načelo podjele prati i sam postav izložbe. Tako su izdvojeni slikari cvijeća i girlanda, zatim slikari životinja, osobito prikaza plodova mora, kao i scena s tržnice, dekoriranih kuhinjskim posuđem, što promatraču poput rastvorenih jelovnika svjedoče o raskošnim gozbama na dvorovima. Osobit je primjer opus firentinskoga slikara Bartolomea Bimbija, koji za naručitelje u brojnim varijacijama ponavlja motive citrusa, kao odraz, kako autorica naziva u predgovoru, upravo citrusomahije obitelji Medici.

Razlike u školama...

Unutar pojedinih regija razvijaju se i osobnosti slikarskih ostvarenja. Na jugu je najvažnija napuljska škola, koja je uvelike pod utjecajem Caravaggiove umjetnosti. Rimsko slikarstvo zastupljeno je djelima M. Cerquozzija, dok djela B. Strozzija pokazuju kako je mrtva priroda, iako ne kao samostalna, nego najčešće kao dio druge teme, primjerice kao raskošna vaza sa cvijećem uz Bogorodicu s djetetom, itekako prisutna u talijanskome slikarstvu. Posebno mjesto zauzima i bergamski slikar instrumenata E. Baschenis, koji odrazima svjetla na glatkoj površini glazbala ostvaruje perspektivno smione kompozicije. Nažalost, djelo prikazano na izložbi ne pripada među njegova najbolja ostvarenja.

Izložba je zanimljiv podsjetnik na zanemarenu temu unutar talijanskoga slikarstva, koja u novije vrijeme postaje i predmetom intenzivnijeg istraživanja. Postav zanimljivo prati tematsku podjelu izložaka, sugerirajući u svakoj prostoriji promjenom boje zida i promjenu teme slika. Pogled na najvažniju sliku, Caravaggiova Svirača lutnje, koja posjetitelja dočekuje u dnu izložbenih prostorija, već na samome početku izložbe sugerira važnost koju taj slikar ima na cjelokupni razvoj prikazana slikarstva. Opsežni katalog izložbe koji broji više od četiristo stranica izdali su autorica izložbe M. Gregori i princ J. G. von Hohenzollern.

Dubravka Botica