Već su se zaželjeli putevi

U spomen Dubravki Beritić, 1917–2003.

Era Dubravke Beritić davno je iza nas, razdoblja dok je njezin dinastički prethodnik, otac joj, gospar Lukša Beritić, štitio Dubrovnik i njegov teritorij već je duboka povijest. Mirno možemo reći da je s njihovim radom i angažmanom završilo ne samo jedno razdoblje u zaštiti Dubrovnika, nego zaštita Grada i njegova prostora uopće. Ova bi se konstatacija, dakako, dala razložiti na brojne sastavne elemente. Na onaj ljudski faktor, manje spreman na žrtvu, slabiji pred egzistencijalnim ucjenama, lošije obrazovan. Na činjenicu da je kapital opasniji razarač od ideologija. Na sve zahlađeniji odnos zaštite i planiranja. Na zaborav stvarnosti i virtualizacije tla pod nogama. I tako dalje. No sve to nije predmet ovoga teksta koji se samo sjeća života što je svemu tome dugo, svjesno i časno odolijevao.

Dubravka Beritić diplomirala je povijest umjetnosti 1959. godine. Kćerka mitskog dubrovačkog konzervatora, koji je vlastitim rukama vukao po Stradunu top na tvrđavu Bokar da je spasi od neadekvatne funkcije, koji je osnovao Društvo prijatelja dubrovačkih starina, objavio cijeli niz značajnih studija o dubrovačkoj spomeničkoj građi, posebno o mnogim utvrdama Grada i Republike — i Grad i Republiku gotovo da je naslijedila, ali ne kao lagodno leno, nego kao teritorij muke. Odgoju gospara Lukše pridružila se suradnja s profesorom Milanom Prelogom. Bilo je to vrijeme »regionalnog razmišljanja«, planiranja južnog Jadrana, valoriziranja spomenika u kontekstu, uske veze zaštite i projektantskog djelovanja. Dubravka Beritić, koja je bila ravnateljica dubrovačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture od njegova osnutka 1960. pa do 1979, kad je otišla u mirovinu, savršeno je poznavala svaku stopu svoga terena, vodeći računa o crkvi, ljetnikovcu, kući, džardinu... sve do integriteta »košare« u spomeničkom naselju. Nastojala je disciplinirati ulaz nove gradnje u povijesni krajolik. U njezino vrijeme zaštita spomenika uzimala se ozbiljno i bila je aktivni i kreativni faktor oblikovanja prostora. Dubravka Beritić privrijedila je hrvatskom konzervatorstvu i jednu uglednu međunarodnu nagradu. Značajna crta njezina djelovanja bilo je podržavanje problematike zaštite u javnoj svijesti. Kao mlada urednica »Telegrama« dobivala sam od nje sve podatke o zbivanjima na dubrovačkom području, prizivajući kritički interes za gradnju »Lafodije« na Lopudu, za »Ciparis«, odnosno »Croatiju« u Cavtatu, za sudbinu Rijeke Dubrovačke i izgradnju mosta preko nje, za daljnje smanjivanje gruške luke... Kao što se vidi, većina problema preživjela je do danas, u obliku loših rješenja, njihovih klonova, njihovih odgođenih pa obnovljenih prijetnji...

Analizu doprinosa Dubravke Beritić opstanku Dubrovnika kao duhovno-prostorne cjeline trebat će tek napraviti. Njezini su objavljeni radovi malobrojni, jer se potrošila na terenu. Ipak, još je prošloga ljeta davala meritorne podatke i savjete talijanskim kolegama koji su se zanimali za Brocardove freske u ostacima Beccadellijeva ljetnikovca na Šipanu...

Neka je mir Dubravki Beritić koja je iskušala svu gorčinu profesije povijesti umjetnosti na polju zaštite spomenika i kulturnog krajolika — kategorije u koju je ugradila energiju svoga života. Bila je, poput svih koji su na tom polju radili između zvjezdanog neba i moralnoga zakona, kao liječnik koji je doživio smrt većine svojih pacijenata. Teška joj je bila zemlja za života. Ali zar nije zaslužila da za nju toliko vidljivoga bude sklonjeno u nevidljivo? Njezino lijepo lice s portreta Nikole Reisera zastupat će je s ovu stranu. A na onoj drugoj Cvijeta i Mare već su se razmaknule da joj učine mjesta u razgovoru.

Željka Čorak