Tri mušketira za Balanchinea

Tri mušketira za Balanchinea

Tri mlada plesača koja su ostvarila zapaženu karijeru na zapadnoueuropskim plesnim pozornicama, u ovoj su sezoni obogatila i zagrebački baletni život

Jaš Otrin rođen je 22. siječnja 1975. godine u Mariboru, gdje je završio Srednju baletnu školu i Srednju muzičku školu. Godine 1994. diplomirao je na baletnoj akademiji Heinz Bosl Stiftung u Münchenu u klasi prof. Heinza Manniegela. Nastupao je na mnogobrojnim europskim baletnim scenama: Bavarskom državnom baletu, Nacionalnom baletu u Amsterdamu i Baletu Državne opere u Berlinu, u kojem danas ima status solista.

Ostvario je mnogobrojne glavne uloge u klasičnom baletu: Princ u Labuđem jezeru, Princ u Pepeljugi, Romeo u Romeu i Juliji, Gremin u Evgeniju Onjeginu, Drosselmayer u Ščelkunčiku i dr. te modernom baletu (Vojcek, Troy Game, Grosse Fuge, Agon, Serenade i dr.). Osvojio je prvo mjesto u kategoriji mladih plesača i srebrnu medalju na prvom natjecanju mladih slovenskih baletnih umjetnika 1993. u Ljubljani. Snimio je igrani film Boji za Radioteleviziju Ljubljana i nekoliko baletnih nastupa za Bavarsku televiziju u Münchenu.

U Koreografijama Georgea Balanchinea u HNK u Zagrebu vrlo je elegantno i lijepo odigrao plesača u valceru u Serenadi P. I. Čajkovskog.

Od oca ste naslijedili ljubav prema baletu...

— Budući da potječem iz umjetničke obitelji, moja je majka glumica, a otac poznati koreograf i pedagog, rano sam se, kao petogodišnjak, počeo baviti baletom. Kada su roditelji uočili moj talent, usmjerili su me u tom pravcu. Nakon završetka srednje baletne škole, kao šesnaestogodišnjak odlazim u München na trogodišnje školovanje na baletnu akademiju Heinz Bosl Stiftung, na kojoj sam diplomirao. Istodobno sam u Mariboru polagao ispite i maturirao na teoretskom odjelu srednje glazbene škole.

U zagrebačkom HNK prvi ste put nastupili kao Romeo na premijeri Romea i Julije u prosincu 2002.

— Taj nastup ostao mi je u lijepu sjećanju, jer su me ansambl i publika vrlo dobro prihvatili. S radošću sam se odazvao pozivu Dinka Bogdanića za Serenadu.

Kada ste upoznali Dinka Bogdanića?

— Bilo je to na baletnom natjecanju u Novom Sadu početkom 1991. Tada je, čestitajući mi na osvojenoj nagradi, rekao: »Vidimo se u Münchenu.« I, doista, nakon položene audicije primljen sam na baletnu akademiju u Münchenu na kojoj je Bogdanić držao nastavu iz pas de deuxa. Prvi put profesionalno smo surađivali u Berlinu, gdje je on bio prvi baletni majstor u Državnoj operi, u koju sam ja, nakon audicije, došao potkraj kolovoza 2000. i u kojoj ću biti do kraja ove sezone.

Kamo idete nakon Berlina?

— Velika je vjerojatnost da ću iduće godine steći status slobodnog umjetnika u Sloveniji, a to će mi omogućiti da izađem iz stalnog angažmana i posvetim se samo onim projektima koji me zanimaju.

Koliko se Romeo i Julia koji je postavljen u zagrebačkom HNK razlikuje od onoga koji ste plesali prije?

— Razlika postoji, no ipak nije moguće napraviti novoga Romea i Juliju. Zagrebačka koreografija nije ista kao ona koju sam prije plesao, no slična joj je. Romeo je uvijek zahtjevna uloga jer traži cijeloga plesača. Svaka je glavna uloga teška i ni za jednu se ne može reći da je laka samo zato jer sadrži manje skokova ili pirueta.

Koje ste Balanchineove koreografija do sada plesali?

— Plesao sam Agon u Amsterdamu i Serenadu u Berlinu u sklopu Balanchineove večeri. Imao sam priliku raditi prije i s Brigitte Thom, koja je Balanchineove koreografije prenijela u Zagreb. Balanchineove koreografije zahtijevaju posve drukčiji pristup no klasični balet.

Što vam je bliže: klasični balet, Balanchine ili nešto još modernije?

— Budući da sam klasično školovani plesač, rekao bih da mi je klasični balet najbliži, no sviđa mi se sve što je dobro, bila riječ o modernom ili klasičnom baletu. Klasični je balet osnova za sve. Mislim da baletne kuće trebaju repertoarnu raznolikost koja će pokrivati sve — od klasike do modernoga baleta.

Visoki ste za baletana. Koliko je to prednost, a koliko nedostatak?

— Češće je to prednost jer je sve više visokih balerina. Kada balerina stoji na špicama, muškarac treba biti nešto viši od nje kako bi djelovali skladno. Naravno, teže je raditi tehničke stvari, mnogo je teže biti jednako brz kao netko tko je niži, no prije bih rekao da je visina prednost no nedostatak.

Koji vas projekti očekuju uskoro?

— U Berlinu početkom svibnja imam premijeru. To će biti večer modernoga baleta s koreografijama Christiana Spucka, madridskoga koreografa Nachoa Duata i Georgea Balanchinea. Ako uspijemo uskladiti termine, bit će mi zadovoljstvo ponovno doći u Zagreb, kako zbog uloga koje sam tu odigrao, tako i zbog onih koje me tek očekuju. Nalazim se u podjeli za Čajkovskijev Pas de deux, a i gostovanje u Giselle je također moguće.

Tomislav Petranović rođen je u Zagrebu 8. ožujka 1976. godine. Završio je Školu za klasični balet u Zagrebu u klasi profesorice Tatjane Lučić-Šarić, a usavršavao se na baletnoj akademiji Heinz Bosl Stiftung u Münchenu u klasi profesora Heinza Manniegela. Od 1992. do 1994. angažiran je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, a 1995. postaje član Baleta Bečke državne opere. Ugledni časopis »Ballet International« 2000. proglasio ga je najboljim plesačem Austrije. Godine 2001. promoviran je u solista, a iduće sezone trebao bi postati i prvak.

Najvažnije uloge su mu: Princ u Pepeljugi, Colas u Vragoljastoj djevojci, Hänsel u Hänsel & Gretel (originalna koreografija Margaret Illman), Princ u Ščelkunčiku, Plava ptica u Trnoružici, Béranger u Raymondi, Seljački pas de deux u Giselle, Pas de cinque u Labuđem jezeru, Minotaurus u Spartacusu (vlastita kreacija), Mercuzio i Benvolio u Romeu i Juliji, Mladi dečko u Manon, Zlatni idol u Bajaderi. Gostovao je u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, SAD, Andori, Belgiji, Luksemburgu, Švicarskoj i Izraelu.

Zagrebačku publiku oduševio je sjanim nastupom u Koreografijama Georgea Balanchinea, u kojem je došlo do izražaja njegovo vrhunsko tehničko umijeće i gracioznost pokreta.

Kada je počelo vaše zanimanje za ples?

— Moji roditelji kažu da sam još kao malo dijete volio plesati na glazbu ansambla Lado. Počeo sam plesati kod Tihane Škrinjarić, a prvi javni nastup imao sam u njezinoj koreografiji 1983. na Šibenskom festivalu djeteta, gdje sam i vodio program sa Sandom Langerholz. Kod Tihane Škrinjarić plesala je i Edita Cebalo, koja je predavala tjelesni u mojoj osnovnoj školi, te sam kod nje plesao u dječjoj grupi. Sa mnom u grupi bila je i Edina Pličanić. Uočivši moj talent Edita Cebalo uputila me u baletnu školu na Ilirskom trgu kako bi naučio balet i stekao dobru osnovu na kojoj ću moći dalje graditi. Bio sam zadnja generacija u klasi profesorice Tatjane Lucić Šarić. Privlačila me i gluma, pa sam snimio veći broj reklama od kojih je neke režirao Antun Vrdoljak, koji me angažirao i na svom filmu Glembajevi u ulozi malog Leonea. Završio sam osnovnu i srednju baletnu školu, a tijekom zadnje godine školovanja (1992) bio sam angažiran u HNK u kojem ostajem do 1994, kada odlazim u München na nastavak školovanja na baletnu akademiju Heinz Bosl Stiftung, na kojoj je predavao i Dinko Bogdanić. U Münchenu sam proveo deset mjeseci i usavršio pas de deux, što u Zagrebu nisam mogao, budući da sam bio jedini dečko u generaciji. Potom sam 1995, nakon položene audicije, postao član Baleta Bečke državne opere. Debi na pozornici Bečke opere uslijedio je za nekoliko mjeseci u Pas de quatre u Trnoružici, za koji sam dobio odlične kritike. Nakon toga nizali su se mnogobrojni nastupi u raznim baletima, a s vremenom se povećavao broj boljih uloga.

Na pozornici zagrebačkog HNK nije vas bilo devet godina. Jesu li vas tijekom tog vremena ikada zvali da nastupite u HNK?

— Ne.

Kada ste prvi put plesali neku od Balanchineovih koreografija? Možete li usporediti Čajkovski pas de deux s ostalim djelima izvedenim u sklopu Koreografija Georgea Balanchinea u Zagrebu?

— Čajkovski pas de deux osjetno se razlikuje od ostalih dviju Balanchineovih koreografija — Apollon Musagete i Serenade, prikazanih iste večeri. Radi se o djelu koje je Balanchine koreografirao s namjerom da omogući solističke bravure svojih plesača i stoga je manje formalan, te ostavlja plesaču više slobode u smislu interpretacije. Budući da ga ne plešem prvi put i vrlo sam dobro upoznat s tim djelom, to je pridonijelo tehničkoj sigurnosti moje izvedbe. Prvi sam put plesao Čajkovski pas de deux u rujnu 2002. u Ateni, u tamošnjem amfiteatru u kojem nastupaju najuglednije baletne kompanije. Okrugla pozornica amfiteatra na kojoj nema kulisa pokazala se neobično zahtjevnom. Kiša je padala do pola sata uoči nastupa, no sam nastup, usprkos tih otežavajućih okolnosti, doživio je jako dobar prijem publike i dobio vrlo dobre kritike. Potom sam Balanchinea plesao s drugom partnericom u Beču, u sklopu tamošnje Balanchineove večeri.

Zadnjih nekoliko godina hrvatska vas je publika mogla gledati na televiziji u baletnom dijelu Novogodišnjih koncerata Bečke filharmonije. Kako je došlo do vašeg angažmana na toj priredbi?

— Austrijska televizija ORF svake godine odabire koreografa koji onda u baletu Bečke opere izabere plesače. Ja sudjelujem na tim koncertima već sedmu godinu, dakle svake godine od 1. siječnja 1997.

Bavite li se samo klasičnim baletom ili i suvremenim plesom? Koji balet je vama osobno najdraži?

— Uz klasični balet, Bečka državna opera ima na repertoaru i moderni balet, kao i neoklasični balet. Najdraži mi je balet koji upravo sada radim — Petite Mort Jiríja Kyliána, a bit će prikazan u sklopu večeri modernog baleta, uz još jednu Kyliánovu koreografiju i koreografije Williama Forsythea i Patricka C. Delcroixa. Petite Mort vrlo je naporan i ponekad bolan za plesača jer se pleše bosim nogama, što dovodi do dodatnih opterećenja mišića i zglobova. Općenito uzevši, gotovo je nemoguće usporediti klasični i neoklasični balet — kakav je primjerice ova Balanchineova večer, u kojem je koreografija više-manje poznata, s modernim baletom kod kojeg često sam, u komunikaciji s koreografom, sudjeluješ u njegovu nastanku. Zaista uživam radeći Petite mort.

Je li vas Balet HNK kontaktirao za buduće projekte?

— Razgovarali jesmo i obostrana želja za mojim gostovanjem u Zagrebu postoji, ali kada će do toga doći, zasad sa sigurnošću ne mogu reći budući da to ovisi o slobodnim terminima. Nadam se da će se prilika ukazati ubrzo, jer mi se sviđa pozitivno ozračje koje je u zagrebačkom Baletu nastupilo dolaskom Dinka Bogdanića.

Leonard Jakovina rođen je 9. studenoga 1981. u Zagrebu. Godine 1997. završio je Školu za klasični balet u Zagrebu u klasi profesora Viktora Ganženka. Diplomirao je na baletnoj akademiji Heinz Bosl Stiftung u Münchenu u klasi profesora Heinza Manniegela. Prvi angažman dobio je 2000. u Bavarskoj državnoj operi, a nakon toga prelazi u Berlinsku državnu operu, u kojoj je danas član baletnog ansambla. Nastupa u mnogim baletima, u koreografijama Balanchinea, Macmillana, Van Manena, Kyliána, Barta, Nurejeva, Ray Barre, Dinka Bogdanića i dr.

Posebno se istaknuo u ulogama Plave ptice u Trnoružici i Mladog dečka u Manon. U HNK u Zagrebu nastupio je u Bajaderi u ulogama Solora i Zlatnog idola, a iznimno je sigurno i uvjerljivo odigrao Apolona u Koreografijama Georgea Balanchinea.

Plesom ste se počeli baviti vrlo mladi...

— Mala plesna grupa u kojoj sam započeo bila je u Zaprešiću, gdje žive moji roditelji. Ubrzo su učitelji vidjeli moj talent i predložili mi da odem u Zagreb, gdje sam u plesnoj školi u Selskoj završio prva tri razreda u klasi profesorice Sablić, a zatim sam u baletnoj školi na Ilirskom trgu završio osnovnu te srednju školu. Kao mladi plesač dobio sam male uloge u HNK Zagreb, gdje me zapazio Dinko Bogdanić. Plesao sam u Don Quijoteu u njegovoj koreografiji, nakon čega mi je predložio da odem na dalje školovanje u München, gdje je on bio profesor pas de deuxa. On je uvjerio i moje roditelje da me puste.

Posljednjih mjeseci moga školovanja, tijekom kojih sam plesao manje uloge u baletima, direktor Bavarske državne opere ponudio mi je ugovor već usred sezone, od 1. siječnja 2000. Pristao sam i bilo mi je jako drago. Dobivao sam manje uloge primjerene mojim godinama, kao što je Mladi dečko u Manon.

Ipak, odlučio sam se okušati i u Berlinu, gdje je Bogdanić bio prvi baletni majstor. Otišao sam na audiciju i prošao te nakon godinu dana u Münchenu prešao u Berlin. Jako sam zadovoljan svojim statusom, a novi mi je direktor Vladimir Malakov za sljedeću sezonu ponudio polusolistički ugovor.

Koliko se razlikuju uvjeti rada u Münchenu, Berlinu i u Zagrebu?

— Svagdje se radi, disciplina kod Bogdanića je kao u Njemačkoj. Jedina je razlika što sam u Njemačkoj imao priliku vrlo mlad raditi s poznatim koreografima, a repertoar je bolji. No, otkako je Bogdanić postao direktor Baleta, i ovdje je repertoar znatno jači.

Jesu li vas zvali u Zagreb nakon što ste otišli u inozemstvo?

— Nažalost nikad me nitko nije ni nazvao, a kamoli pozvao da plešem. Kao da ne postojim. Ja sam posjećivao kolege u kazalištu dok sam paralelno završavao Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Bogdanić me prvi pozvao u Zagreb i zbog toga sam mu zahvalan. Ponovno sam se zaljubio u svoju matičnu kuću.

HNK u Zagrebu dakle još doživljavate kao matičnu kuću...

— Definitivno, jer atmosfera je drukčija. Ja sam u Berlinu stranac i uvijek ću ostati stranac, a ljudi me uvijek gledaju i rade sa mnom kao sa strancem. Ovdje pak imam osjećaj da sam kod kuće i osjećam manji pritisak, no posao napravim jednako profesionalno.

U HNK Zagreb plesali ste Bajaderu, no Balanchine je nešto posve drukčije...

— Balanchine je neoklasika. U Serenadi u Berlinu plesao sam u ansamblu, no prvi put plešem solo ulogu u njegovoj koreografiji i jako mi se sviđa. Vidio sam kako su tu ulogu plesali Martins, Barišnjikov i drugi, no nisam plesač koji voli kopirati. I koreografkinja Thom pokazala mi je kako da otplešem originalnu koreografiju, ali i rekla da to mora biti moj Apolon, prema mom osjećaju.

Iako ste uglavnom doživjeli pohvale za ulogu, dio kritike ocijenio je vašu interpretaciju hladnom. Traži li sama uloga takav nastup?

— Da, počevši od glazbe, jer Stravinski je vrlo različit od Minkusa ili Čajkovskog. Ja glumim boga Apolona, i ne mogu glumiti kao Solor, smješkati se ni ljutiti, moj je plesni zadatak čista tehnika, perfekcija. Apolon je u početku povučen, a pokazuje snagu boga u varijaciji nakon što odabere svoju muzu. Tu nema mnogo glume.

Ta je uloga tjelesno prilično naporna?

— Ona je vrlo naporna, ali ja imam kondicije. Ta koreografija nije tako tehnički nabijena kao što je Solor, ali je vrlo naporno postići Balanchineov način plesanja, a to su vrlo čiste linije. Ništa se ne može sakriti i plesač mora stalno paziti na sve sto i jedan posto da bi se došao do perfekcije kakvu je Balanchine tražio.

Kada ćemo vas opet vidjeti u Zagrebu?

— U Berlinu imam mnogo obveza, prema tome treba organizirati datume, no nadam se da će se suradnja nastaviti i da ću iduće sezone biti u mogućnosti plesati još više uloga u Zagrebu.

Razgovarao Goran Ivaniš