To vam na srce stavljam

Čitam knjige i sve što su ljudi s njima htjeli. A knjige su svoj bitni svijet, i ne daju se čitati kao dnevnopolitički tisak

Za bivšeg, komunističkog društvenog uređenja, moglo se mirno reći kako je hrvatsko pjesništvo bilo gotovo najvažniji dio tekuće književnosti. U njemu su se između redaka bile prelamale stvari koje nitko nije htio izgovarati riječima što ne bi bile metafora. Stanovita enigmatika, rješavanje rebusa, bilo je nužno uključeno u čitanje hrvatskog pjesništva tog proteklog vremena. Istovremeno se govorilo kako u hrvatskoj književnosti nema prave proze, za to se moralo ići u tzv. liberalni Beograd, gdje su postojala dva-tri naraštaja pisaca sa snažnim romanima. Kad je bila napadnuta Hrvatska, od tzv. liberalnog umjetničkog Beograda — ni mukajeta. Stvar se svodila na jedno: ima li književnost uopće nekog udjela u stvarnom životu ili nema? Govorilo se kako je, zapravo, živa tekuća proza pravi izraz zrelosti neke kulturne sredine. To je, mislim, točno.

Pisac sezone

Htio sam, zapravo, pisati o pjesništvu, a u oči mi upada novinska kritika Jagne Pogačnik o jednom suvremenom hrvatskom romanu. Ona o njemu govori kao o jednom od zaista dobrih proizvoda »sezone«. Oho, rekoh sebi, dospjeli smo dotle da Hrvatska, poput Francuske, ima već i književnu »sezonu« svoje proze... Mediji očito obavljaju svoj posao. Kad nacionalne književnosti dopru već do takve žetve, kad stvari idu tako daleko da ćemo uz najbolje manekenke, sportaše i ostalo, imati i najboljeg pisca sezone, možda stvari i nisu otišle tako jako k vragu kao što mislimo. U svakom slučaju, hrvatskom književnošću, ili onim što se tako zove, danas suvereno vlada proza. Ona nekog vražjeg utjecaja još ima. Hoćemo li Ferića ili Mlakića, hoćemo li Pavličića, Tribusona ili desetke njih kako se već ne zovu, hoćemo li se sporiti o romanu Sime Mraovića ili nećemo — u svakom slučaju prozno stvaralaštvo suvereno vlada umovima i knjižarama i medijima, ma koliko to malo bilo izraženo u novčanim zaradama. Hrvatska, dakle, sad ima prozu, od Fabrija i Aralice, pa do najmlađih pisaca kratkih priča. To je ono, na čemu smo nekad zaviđali srpskoj prozi, jer se u nas, tobože, nije smjelo. O dobivenim međunarodnim nagradama koje se dijele na tri pa ne dijele, o kandidaturama za Nobela koje navodno jesu pa navodno nisu, ne treba ni govoriti: i te političke čarke normalno pripadaju u sezonske žetve i žrtve naše književne sjetve. Za to vrijeme, pjesništvo u koje se kunem, čami.

Pjesnici bez publike

Što ćemo s njim? Ostalo je kao za komunizma, enigmatično, ili se žarko trudi oko toga da bude nekakva Neue Sachlichkeit, da mi mladi pjesnici protumače svoj posve oštri i nesentimentalno seksualni odnos prema stvarnosti, u kojem potpuno strunulim apstrakcijama naglo bivših poeta više nema mjesta. Ali dok je proza dnevna i nije dnevna (vidi Stendahl), sav trud oko poezije ne bi li bila dnevna pada u vodu. Uopće što ćemo s njom? Ona se i dalje koleba između »dnevno stvarnog«, ljepote i filozofije, pa u svim tim neuporabivim kategorijama uopće ne zna što će sa sobom. Nema veze što je u Hrvatskoj, recimo, Andriana Škunca, do kraja omeđila svoj otok; nema veze što je Zvonimir Mrkonjić uspio stvoriti svoje Gonetanje gomile, možda jednu od ponajboljih svojih zbirki. Nema veze što negdje, posve zatajen, postoji Mate Ganza. Nema veze što nakon posve sumanute smrti Ljerke Mifka, njezine pjesme poprimaju posve drugu auru. Hrvatska se na to ne osvrće, možda je to za nekog vraga dobro, što ja znam. Pjesništvo nema publiku: ono se obraća tebi kao pojedincu. Pjesnik nema masovnu publiku: pjesnik ima jednog čitatelja, tebe, ako hoćeš, samo ti si njegov vis a vis.

Sve to pišem zbog mog gledanja televizije. Slovenske, primjerice. Slovenci se ne šale. Kad bi Hrvati na njihov način slovenizirali svoj jezik, već bi davno unutar sebe doživljavali međunarodne katedarske prigovore o jezičnom šovinizmu. Taj prigovor u Hrvata još uvijek pali. CD, compact disc, na slovenskom je »zgoščenka«. Zgusnutica, pa tko hoće. Njihovu riječ za hit ili stari k. u. k. Schlager, »uspešnica«, i mi Hrvati smo prirodno posvojili, upravo kao skijašku »vučnicu« ili »žičnicu«. Što se jezika tiče, nema većih »šovinista« od Slovenaca, i to dobro rade u europskoj situaciji u kojoj su konačno ostali sami sa sobom. Ali to je samo digresija za ono što želim reći.

Prešernova nagrada

U Ljubljani, u blizini Tromostovja, postojala je jedna stara, već neupotrebljiva dvorana, nešto kao zagrebačko kino Balkan/Europa, iz tog vremena. Slovenski arhitekti, skromni poput Finaca, fantastični poput Amerikanaca, iz te zapuštene dvorane napravili su drugi kulturni centar u Ljubljani, nakon Cankarjeva doma. Naposljetku, premalo ih je da bi i to zapustili, to nije bio samo biznis, bilo je to nešto što se predaje budućnosti. Sve iz vremena sačuvano je, sve uređeno najsuvremenije, a nitko se o tome nije sporio »konzervatorski« ili »poslovno« u novinama i po stranačkim linijama. U toj obnovljenoj dvorani već zaboravljene stare Ljubljane, Slovenci su, evo koliko jučer, darivali Prešernovu nagradu svojim zaslužnim ljudima. Podignuta već odavno na razinu stvarne nacionalne nagrade, ove godine zbivala se u nazočnosti gospode Kučana i Drnovšeka, bivšeg i sadašnjeg predsjednika. A oni koji su dobili tu nagradu za svoje životno djelo, bili su poznati svima nama koji se još malo sjećamo. Bila je to svečanost u kojoj je Slovenija glasno i jasno rekla kako joj je uz gospodarski potencijal najvažnija njezina kulturna dimenzija: od pjesništva, do arhitekture i slikarstva, o znanosti da ne govorimo. Sjedila je tamo, posve nesnobovski, cijela slovenska realna elita, bez manekenki i nogometaškog reklamiranja, bez površnih svinjarija, bez »glamura«. Slovenija je sebe — uzela ozbiljno.

A koliko vam je prodano?

Koliko je sebe uzela ozbiljno, vidjelo se sljedeće večeri na TV Ljubljana. Najiskusniji čovjek slovenske televizije, čovjek s kojim se može razgovarati od politike do poezije, čovjek koji će vam odmah reći što je novo u Francuskoj, Americi ili u oxfordskom rječniku engleskog jezika, Sandi Čolnik, moj davni znanac još iz jugotelevizijskih vremena, slovenskoj je publici posvetio jedan sat s tri posve nereklamirana, ali ponajbolja slovenska pjesnika. Ono što su oni razgovarali, mimo svake dnevne politike, bilo je napeto kao krimić: sjedili su tamo Dane Zajc, jedan od europskih pjesnika ako hoćete, sjedila je tamo Svetlana Makarovič, vještica i magija slovenskog pjesništva, žena kojoj i životinje same prilaze, sjedio je, naposljetku, Tomaž Šalamun, čovjek kome neprestano izlaze knjige pjesama izvan Slovenije, a koji neprestano gura nekakve slovenske antologije po anglosaskom svijetu. Čolnik se nije žacao pitati: a koliko vam je, gospa Makarovič, prodano od vaše zadnje zbirke? Petnaest komada, rekla je vještica. Ali, njezine bajke za djecu prelaze već nadaleko granice Slovenije. Njezina moderna i mračna poezija, nastala iz bajki, gatki, čaranja i vračanja slovenskog folklora pripada među čudesne stvari koje su i nama jezično dostupne, ali kako smo mi najpametniji, što nas briga. Ali vas vole, rekao je Čolnik. Ne mene, vole moje retke koje pišem, vole moje likove, rekla je M., te odmah otpljunula neuvijeno i na slovensku književnu javnost, i to na primjeru pokojnog velikog pjesnika Gregora Strniše. Dane Zajc, tihi, najskromniji, duboki čovjek ne samo slovenskog pjesništva, kojemu ubrzo izlazi na engleskom knjiga sabranih pjesama kod najuglednijih američkih izdavača, ispod glasa pokušao je objasniti kako je pjesma nešto što se radi mimo svih lako objašnjivih zakona. Smjeran koliko i dubok (pustimo mi na stranu što se pridružio skupini onih komičnih akademika oko protesta zbog Jorasa), Zajc svojim djelom ostaje osoba zaslužna svakog umjetničkog divljenja. Onaj Sandi Čolnik uspio je te večeri svojim Slovencima prikazati pjesnike kao ljude vrijedne da im nacija posveti pažnju, uspio je izvući zbog čega joj vrijede.

Zatrovana Hrvatska

U međuvremenu, u Hrvatskoj je književno sve tako zatrovano, da se sve svodi samo na novinske čarke koje uvijek potplaćuje netko moćniji. Pod moćnijima ne mislim samo na trenutačne političke razdiobe: mislim na bitnu građansku netrpeljivost, u kojoj ljudi drugačijeg mišljenja jedan drugom rade o glavi, čak si uskraćuju pozdrav, umjesto da se sastanu i uz kavu i piće povedu svoju raspru. Tu mnogi u Hrvatskoj danas stječu svoje površno javno ime, a što pišu nije važno. U međuvremenu, jedni su drugima učinili toliko sitnog i bitnog zla, da to pamte i ne razgovaraju. A čekaj samo malo, dobra književna djela izmaknut će svemu tome. Ne bi li se moglo poći od toga? Za neki razgovor? Ne dati se instrumentalizirati ni od svojih strasti? U Hrvatskoj, ako netko dobije, recimo Nazorovu nagradu, to ne znači više ništa, pa ni sama država o tome ne misli ništa posebno; daj, uruči im taj sitni ček ili medalju ili povelju, pa da se riješimo gnjavaže, k vragu, još im sad treba i čestitati, pa ionako znamo koji su to kreteni, kako im je uopće uspjelo dobiti tu nagradu, treba malo pročačkati taj žiri, a čekaju nas škampi. To će se smjesta popljuvati, na dobitnike se nitko osim u priopćenjima Hine ne će ni osvrnuti, nitko ne će ni povesti raspravu o možda ipak vrijednostima zbog kojih je netko nagrađen. Naše televizijske emisije, primjerice one iz kulture, ionako su postale same svoj medij. To se u nas smjesta ukida, jer kaj bi bil on bolji od mene, imal je vezu; lipo san ja već sve učinija za što je on to dobija, samo mene ne priznaju jer san iz Splita; nema on pojma što je narod i kako narod misli, a onom trećem, pak, nedostaje liberalna europska dimenzija jer je nacionalist. Tako do besvijesti.

I opet, u međuvremenu, čitam knjige i sve što su ljudi s njima htjeli. A knjige su svoj bitni svijet, i ne daju se čitati kao dnevnopolitički tisak. To vam na srce stavljam.