Tekst i dvostruke (pro)nevjere

Izvucimo se, iz usmene kulture dramskotekstualne informacije, otisnimo vjerno tekst, pa će i kazališne predstave možda pomnije promisliti koliko su nevjerne kad mu riječi samo »točno izgovaraju«...

Jeste li već zapazili do koje je mjere pojmovnik zastupnika kazališne predstave kao izvedbe teksta prožet bračnoljubavnim rječnikom vjernosti i njezinih odmetničkih prekršaja? Tekst je muškog, izvedba ženskog roda, prvi nosilac zakona, druga kolebljivica u stalnoj opasnosti da posrne, prekrši mu riječ, otplovi u kakvu nedopustivu avanturu... Poput prve, biblijske Riječi Boga-autora koja ljudsku pozornicu svijeta nad-gleda u terminima neiskupiva pada, ipak joj naznačujući put u rajsku izvedbu, i riječ dramskog teksta nerješiva je ontološka enigma — počiva li on doista u sferi jezika samog, jesu li mu jezični činovi zakonomjerne naravi, s porukom glumcu da kaže to što piše, redatelju da postupi prema didaskalijskim naredbama, ili je to prije evanđeoski poziv na ljubavnu njegu riječi koja tijelom postaje, koji ostavlja slobodu i teškoću izbora kako se s tom riječju-tijelom zbližiti? Kao što obično biva, dvije krajnosti kazališne prakse, prva koja želi ostati vjerna, druga koja inzistira na neizbježnoj nevjeri i opire se navodnoj logocentrističkoj normi, susreću se u zajedničkom, starozavjetnom poimanju imperativnog modusa (dramskog) teksta. Je li (dramski) tekst ipak vrijednost kazališne prakse koja se ne da olako izgurati s pozornice, ali koja bi se mogla ljubavno očuvati mimo ovih opreka? Čuva li ga, i kako, naša kazališna kultura?

Izvedbena izdaja

Evo što, primjerice, nakon iscrpna opisa sudbine nezasluženo kritičarski, ali ne i kazališno zanemarenog predloška, a u povodu aktualnih redateljevih namjera, piše u programskoj knjižici nedavne premijere Kušanova Čaruge u zagrebačkoj Komediji: »Kaže Lončar da je učio od najboljih radeći s njima — Juvančić, Menzel — učio od onih koji ne idu za nametnutim ’tumačenjima’ teksta nego ’samo’ puštaju glumca da točno izgovori tekst.« Pustimo ovom prigodom po strani zakučasta pitanja o tome tko će i kako suditi o navedenoj »samo-točnosti« i posvetimo se malo pretpostavci prema kojoj su redateljska »nametnuta tumačenja« glavni sukrivci izvedbene izdaje, pâda iz tekstualnog raja u koji publiku vratiti može jedino glumac — ta riječ koja tijelom postade — čija bi posvemašnja pobuna kojoj odnedavno svjedočimo tako dograbila još jednog moćnog saveznika. Konačno, doista, kazališna nam povijest pruža mnogo potvrda o tekstovima pisanima za pojedine glumce ili čitave družine, rijetko za nekog redatelja, koji se ionako profilirao kao umjetnička instanca tek tijekom prošloga stoljeća, radosno, navodno, plešući po grobovima više doslovce nego li barthesovskoteorijski pomrlih (dramskih) autora.

Pa ipak, u svojoj je nedavnoj studiji U potrazi za glumcem: bilansa kazališnog 20. stoljeća, talijanski teoretičar Marco de Marinis upozorio na skriveni paradoks teze prema kojoj se redatelj javio kao vjesnik re-teatralizacije kazališta, čimbenik autonomije predstave u odnosu na dramsko autorstvo. Komedija dell’arte, taj ogledni glumački dramski žanr, tekst je tretirala kao scenaristički fragment, a i era institucionaliziranoga glumačkog umjetničkog apogeja, 19. stoljeće, tekst nije previše poštivala: glumci su nerijetko dobivali na uvid isključivo replike vlastite uloge, iščupane iz njedara dramaturške cjeline, tog integriteta uz koji svaki zastupnik tekstualne vjere redovito prianja. Tekstocentrizam kao ideologija koja je još uvijek neuralgičnom razdjelnicom kazališnoestetičkih prijepora, paradoksalno, jest ideologija koju je na svijet donijela upravo umjetnost režije, te se teško može reći kako tekst preživljuje usprkos nastupu redateljske samovolje, prije da se on afirmirao isključivo u 20. stoljeću i da je tomu doprinijela upravo režija, mise-en-scene, Inszenierung, re-prezentacija dramskog teksta, čimbenik koji je mogao preuzeti kazališni nadzor nad neraskidivom cjelinom unutar koje dramske riječi crpe svoje razloge, motivacije i višestruke smislove, onkraj leksičko-sintaktičke zapremnine pojedinog iskaza i trenutka u kojem se »točno izgovaraju«. Kada se uspoređuju redateljski autorski opusi, tekst je najčešći lakmus njihove razlike, pa i njihova uspjeha, jamčevine uspjeha teksta: »eh, da ste samo vidjeli Violićeva Tartuffea iz šezdesetih, ne biste toliko hvalili Večeka«, rekli su mi mnogi dugovječnici hrvatskoga kazališta kada sam 1997. svoju kritiku Gavelline predstave u ondašnjem »Vijencu« — kažu, previše — temeljila na pohvali njezine domišljate kon-genijalnosti s Moliereom. I danas kao da Kicza u svojim režijama, riječke Marivauxove Raspre i zagrebačke Goldonijeve Trilogije o ljetovanju, slijedi ponajprije repertoarni trag Giorgia Strehlera, nakon kojeg, čini se, ni Marivaux ni Goldoni nisu što su prije (kada? gdje?) bili.

Ako se, dakle, zalog teksta uzdiže kao argument protiv one iste funkcije koja je taj zalog uopće konstruirala kao vrijednost, drugim riječima, ako tekst može preživjeti kao vrijednost samo u ljubavnoj neodlučivosti između kazališne vjere i nevjere, u kojoj uživati i o kojoj suditi može samo publika, zapitajmo se radije jesmo li joj priskrbili temeljne preduvjete i za sud i za užitak? Ne dotječe mi kolumnističkog prostora, ali evo samo naznake druge, mnogo kobnije hrvatske kazališne nevjere kojoj se izlažu riječi dramskog teksta što ih manje ili više »točno izgovaraju« naše pozornice: čitave su biblioteke prijevodne dramske literature ostale po zakutcima kazališnih arhiva, te se malo tko uopće može podičiti sposobnošću odlučivanja o vjeri i nevjeri pojedinih predstava! Studenti glume, režije i teatrologije ne raspolažu hrvatskim izdanjima stotina ključnih autora kojima su izvrsni prijevodi naručivani za svojedobne izvedbe, poput Begovićevih i Wedekinda i D’Annunzija i Marivauxa, Petrakova Stopparda ili danas Badurinina Goldonija. Zagrebačko kazalište Mala scena odnedavna sustavno ukoričuje svoje predloške, muku mučeći s financiranjem te svoje sekundarne djelatnosti (tako im je nedavno odbijena potpora da uz prijevod Cornelissenove »dječje« inačice objave ni manje ni više nego Shakespeareova Henrika V u prijevodu Mate Marasa!!!), riječki HNK Ivan pl. Zajc također se istovrsno trudi, pa Marivauxovu Raspru u prijevodu Višnje Machiedo ipak imate gdje pročitati, ali to nije i ne može biti dovoljno, osobito ne s obzirom da su sad brojni klasici dramske riječi u cijelosti, besplatno, u izvorniku dostupni na Internetu. Izvucimo se, dakle, iz usmene kulture dramskotekstualne informacije, otisnimo vjerno tekst, pa će i kazališne predstave možda pomnije promisliti koliko su nevjerne kad mu riječi samo »točno izgovaraju«...