Sustavan se rad isplati

Sustavan se rad isplati

Stanko Piplović, Alois Hauser u Dalmaciji, Društvo prijatelja kulturne baštine, Split, 2002.

Monografska studija o boravku i radu u Dalmaciji, kao i ostvarenjima što ih je u tom razdoblju za sobom ostavio austrijski arhitekt i konzervator Alois Hauser (1841-1896), u znatnoj je mjeri ispunila prazninu zamjetnu u literaturi koja obrađuje tematiku graditeljskog nasljeđa i njegove zaštite.

Riječ je o najnovijem djelu Stanka Piplovića, neumorna istraživača dalmatinskog graditeljstva, graditeljskog nasljeđa i urbanizma.

Recenzijama su djelo popratili Cvito Fiskovići Duško Kečkemet.

Opsežna arhivska građa, bogata tehnička dokumentacija kao i osobna korespondencija, a posebno bibliografske jedinice A. Hausera o različitim pitanjima struke koja se odnose na Dalmaciju bijahu poticaj autoru da višestruko rasvijetli Hauserovu djelatnost na ovim prostorima potkraj 19. stoljeća.

Strukturirana na jasan i pregledan način, građa je raspoređena u tri zasebne cjeline: Hauserov rad u Dalmaciji, sa kratkim životopisom i uvodnim osvrtom na opće stanje u tadašnjem konzervatorstvu, izvorni je autorov znanstveni doprinos; Dva govora koje je Alois Hauser održao 1876. i 1883. u C. K. Austrijskom muzeju za umjetnost i obrtnost u Beču u prijevodu s njemačkog don Frane Bulića, tiskani su u Splitu već1884. godine; Graditeljstvo, plastika i slikarstvo u Dalmaciji, tekst Aloisa Hausera čiji je prijevod pretiskan iz knjige Dalmacija, objavljene u Splitu 1892. u sklopu višesveščane edicije Austro-ugarska monarhija Opisana i Ilustrirana.

Uvodeći čitatelja postupno u doba druge polovice 19. stoljeća, Piplovićo konzervatorstvu zaključuje kako do 19. stoljeća nije ni postojalo, niti se graditeljska baština tretirala kao spomenik kulture. Odnos prema građevinama, vrijednim djelima arhitekture iz prijašnjih razdoblja, bio je ponajprije utilitaran, što je nerijetko vodilo grubu prakticizmu, osobito u slučaju kada bi se ti objekti pregrađivali i/ili dograđivali ali, isto tako, po potrebi, i rušili bez imalo dvojbe.

Pionirski posao

Promjena takva odnosa prema graditeljskom nasljeđu počela je službeno u Parizu 1837, kad je osnovan Komitet za umjetnost i spomenike. Nešto kasnije, što je za Dalmaciju osobito važno, utemeljeno je 1850. u Beču Središnje povjerenstvo za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika.

Povjerenstvo je bilo krovna institucija u upravnom ustroju tadašnje države, gdje su dolazili zahtjevi i predstavke s terena o stanju spomenika. Ono je donosilo odluke o osiguranju sredstava ili da se upute pojedini stručnjaci na teren kako bi izvršili očevid, utvrdili stanje i predložili mjere zaštite.

Tako je Hauser po odluci toga Povjerenstva, a prema nalogu Ministarstva za bogoštovlje i nastavu, godine 1873. došao prvi put u Split. Bilo je to pri povratku u Beč s grčkog otoka Samotrake, gdje je s dvojicom kolega istraživao antičke spomenike. Detaljno su pregledali i opisali stanje stolne crkve sv. Duje, što se svelo na ocjenu da je u jadnu stanju te mora dobiti prednost pri obnovi. Kako u Splitu nije bilo arhitekta dobra poznavatelja antičkih spomenika, koji bi na potrebnoj stručnoj razini napravio vrlo zahtjevan projekt sanacije, za tu zadaću odabran je Hauser, što je bilo presudno, pa je sljedećih dvadeset godina često bio u Splitu i Dalmaciji.

Prinos Aloisa Hausera u očuvanju spomenika i zaštiti graditeljskog nasljeđa u Splitu i Dalmaciji bio je pionirski, štoviše svojim je djelovanjem otvorio ovdje put prema sustavnu konzervatorstvu. Premda danas njegov rad može biti predmetom kritičke procjene, kao i to da je pristup i rješenja pojedinih problema bio pogrešan, ipak treba reći da je prije Hausera tek domaći arhitekt Vicko Andrić, učenik Rimske akademije klasicističkog kipara Antonija Canove, djelovao kao konzervator starina splitskog i zadarskog okružja. U praksi, Andrićse uglavnom ograničio na Dioklecijanovu palaču u Splitu i obližnje salonitanske ostatke.

Da bi bolje upoznao spomeničko blago Dalmacije, Hauser se poslužio i rijetkim knjigama s tom tematikom: reprezentativnom monografijom R. Adama Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji i knjigom T. G. Jacksona Kvarner i Istra sa Cetinom, kao i knjigom R. Eilterbergera o antičkim spomenicima u Dalmaciji objavljenoj nakon boravka 1859. na tom području. Tako je Hauser, upućen u postojeću literaturu i sudjelujući u novim istraživačkim programima, o tome intenzivno pisao.

Vezujući se sa Splitom i Dalmacijom, Hauser se uključuje i u društveni život, surađuje s lokalnim konzervatorima kao što su Mihovil Glavinići don Frane Bulić.

Sa don Franom Bulićem Hauser blisko surađuje pri arheološkim istraživanjima u Solinu, a sudjeluje i na Prvom međunarodnom kongresu starokršćanske arheologije u Splitu i Solinu, 20-22. kolovoza 1894.

Svijećnjaci za Sv. Duju

Od ukupno trinaest tematskih jedinica u kojima Piplovićsustavno razrađuje širok spektar Hauserova djelovanja, četiri su vezane izravno za Split, te po jošjedna za Solin (Arheološka istraživanja) i Trogir (Loža).

U Splitu, u žarištu Hauserova interesa i praktičnog djelovanja sanacija je Dioklecijanova mauzoleja, odnosno stolnice sv. Duje, a isto tako, neposredno uz nju, i impozantna zvonika.

Izazov je bio i činjenica što takva građevina, koja je izvorno bila druge namjene (mauzolej) nije mogla udovoljiti po svojim prostornim mogućnostima sve većem broju vjernika. Tako je postupno sazrijevala ideja o potrebi izgradnje nove stolne crkve. Hauser nije odolio tom izazovu pa radi nekoliko varijantnih rješenja povezujući budući objekt s postojećom stolnicom. No, tijelo mjerodavno da odlučuje o tako ozbiljnu zahvatu nije prihvatilo ni jedan njegov prijedlog, uz obrazloženje da bi se nova građevina odvećnametnula postojećoj cjelini povijesne jezgre.

Hauserov rad u Splitu, pored velikih i važnih zadataka, kakav je rad na stolnoj crkvi sv. Duje, očigledan je i na manjim zahvatima. Bavio se tako uređenjem crkve sv. Ivana Krstitelja ili oblikovanjem svijećnjaka za stolnu crkvu sv. Duje.

Pored arheoloških istraživanja u Saloni (valja se prisjetiti njegova sudjelovanja u arheološkoj ekspediciji na Samotraki, o čemu je s istim kolega napisao knjigu), Hauser se ozbiljno zanima osjetljivom urbanističko-arhitektonskom tematikom, kao što je rekonstrukcija gradske lože u Trogiru, iščitavajući pritom slojevitu urbanu matricu grada.

Izvan Splita i okolice, u širem dalmatinskom okruženju, Hauser djeluje na području Knina, a osobito ga privlače spomenici Zadra i sjeverne Dalmacije, kao i stolna crkva u Šibeniku.

Prisutan je, isto tako, i na otocima Hvaru i Visu te Dubrovniku i južnoj Dalmaciji, sve do Boke kotorske.

Ilustrativni materijal

Zanimljivo je da njegova aktivnost u Dalmaciji teče istodobno sa znanstvenim i pedagoškim radom u Beču i Austriji, za što dobiva vrijedna priznanja.

Nadahnut i aktivan pisac, sublimirao je široko znanje i erudiciju u trosveščanoj bogato ilustriranoj knjizi Styl — Lehre der architektonischen Formen.

Stoga i popis od devetnaest Hauserovih bibliografskih jedinica u prilogu jošviše ističe širinu njegova interesa i angažmana, što upućuje na tipična europskog intelektualca 19. stoljeća, čija se stručna i znanstvena aktivnost odvijala na znatno višem stupnju od prosjeka.

Gotovo iz dana u dan Piplovićprati njegov rad te oslikava gotovo dokumentarnim (i dokumentiranim) načinom vrijeme, ljude, sustav odlučivanja i ustroj vlasti, nastojeći tako predstaviti kolike su i kakve teškoće i nedaće pratile zahvate na očuvanju spomeničkoga blaga u maloj i siromašnoj sredini kakva je bila Dalmacija.

Poseban prinos dokumentarnoj dimenziji knjige bogata je ilustrativna građa, uključujući i tri fotografije i fotoportret Hausera te dva interijera sv. Duje.

Osobito su privlačne vedute i urbani sklopovi na ilustracijama A. Webera, kao i prostorni prikazi markantnih građevina.

Pored studije o Hauseru Piplovićje objavio slična monografska djela o Kamilu Tončiću i Haroldu Biliniću, sinteznu studiju o graditeljstvu Trogira u 19. stoljeću te niz brošura i kataloga, što zajedno s brojnim znanstvenim, stručnim i popularnim radovima, raspravama i prikazima, tiskanim u Hrvatskoj i inozemstvu, doseže brojku od oko četiri stotine bibliografskih jedinica.

U stručnu literaturu uveo je niz imena istaknutih arhitekata, gotovo zaboravljenih, kao što su: Giannantonio Selva, Basilio Mazzoli, Petar Pekota, a posebnu je pozornost posvetio arhitektu Ćirilu Ivekoviću, referentu za bogoštovne gradnje Dalmatinskog namjesništva, obrađujući paralelno probleme graditeljske umjetnosti u Dalmaciji, posebno njezin razvoj u 19. stoljeću, kao i razvoj hortikulture i pomorskih gradnji.

Umjesto zaključka uz studiju o Hauseru, može se reći da jasan i neposredan stil, suvereno vladanje građom, njezinom obradom i prezentacijom, nisu slučajni, nego su rezultat impozantna opusa, u kojemu su sublimirane godine sustavnoga rada autora, kao stručnjaka i znanstvenika.

Ljubo Urlić