Smijeh u vakuumu

Smijeh u vakuumu

Na valovima HRT-ova humora nitko vas ne može čuti kako vrištite

Nije nikakav zločin biti djetinjast i baviti se filmom. Pitajte samo Joea Dantea, ako ga uspijete pronaći. Takva su vremena: kad djeca s ulaskom u pubertet postaju zainteresiranija za teške droge negoli za laki seks, treba biti zahvalan što je barem netko još spreman biti totalno djetinjast. Čak i ako je riječ o skupini diplomanata zagrebačke ADU koji se na pragu tridesete i dalje oduševljavaju predškolskim šalama. Takva su vremena, teška: baš nam tad humora treba.

Buntovnički poriv

A što se tiče razine na kojoj će on funkcionirati, hej, nacija se godinama smijala seriji Je l’ me netko tražio? Naraštaj prije smatrala je čak i Smogovce urnebesnima. (Dobro, Hitrecova knjiga jest bila zabavna.) Ako sada mladi autori vjeruju da bi još djetinjastiji humor, inventivnije uprizoren, mogao imati uspjeha, kako bismo onda mi, stari cinici odrasli na Pythonima, mogli suditi hoće li to pogoditi gledateljstvo u žicu?

Takvim sam se prosuđivanjem vodio kad sam prije dvije godine sudjelovao u uvrštavanju Života sa žoharima Suzane Ćurić na Dane hrvatskog filma. (Bio sam u selekcijskoj komisiji. Ne ponovilo se.) Ta televizijska komedija čamila je neko vrijeme u arhivu redakcije Dramskog programa, pa nas je privukao i buntovnički poriv. Prikazat ćemo komediju koja je čak i za HRT nedovoljno dobra! Nisam siguran da smo time dobili vještarstvo iz transgresivnosti, ali barem smo ispred HRT-a prednjačili dvije pune sezone. Najambicioznije smišljena pilot-epizoda jednog (jedinog?) hrvatskog sitcoma puštena je u javnost tek 10. veljače 2003. I, naravno, pokazala da joj vrijeme nimalo nije pomoglo.

Tragičan rezultat

Nikakve bodove za lucidnost neće dobiti oni koji se ovom filmiću budu rugali po TV-kolumnama tjednih izdanja, jer Život sa žoharima upravo spektakularno ne funkcionira ni po jednoj sastavnici. Humor je tanji od struka Caliste Flockhart i ima jednak raspon kao ispruženi Prst Upozorenja Harrisona Forda; a svaka od tankih, potpuno benignih šala na mjestu umre kad je redateljica i glumci triput debelo podcrtaju. Uvjeren sam da je u ovih sat vremena bilo više elokventna raskadriravanja i više kreveljenja nego u cijeloj sezoni nekog američkog sitcoma. U Žohare je uložen trud, golem trud, koji se iz svakoga kadra vidi, a nimalo ne pomaže. Tako da je ukupan rezultat tužan, žalostan, upravo tragičan: iskreno nas nasmijavaju ljudi koji nikakva smisla za humor nemaju.

E sad, najlakše bi bilo reći da Suzana Ćurić bez obzira na vidljivu dovitljivost ne posjeduje nikakvu pronicavost. Jer, premda je odabrala zahvalan predložak za komediju, život studentica u iznajmljenim sobama, sav je trud usmjerila na linearno gomilanje količine incidenata i vrsta humora. Dok se nije potrudila ni pomisliti zašto bi ikomu bilo stalo do bilo čega što u Žoharima vidi. Ali taj prigovor ne bi bio ništa mudriji od onih kojima su Suzani i njezinim nesretnim kolegama profesori godinama pilili mozak. I spilili ga na predškolsku razinu.

Bez doticaja s publikom

Zato mi je drago vidjeti da je zadržala ovolik entuzijazam. Za to što nije naučila formu komedije (karakteri!) i zlatnu tajnu sitcoma (melodrama!) nije sama kriva, jer je nije imala od koga naučiti. Život sa žoharima nastao je u vakuumu hrvatske narativne filmske forme, koja je u svim svojim sastavnicama, od ADU-a do HRT-a, potpuno izgubila doticaj s publikom. Nadam se da je Suzana uspjela iz iskustva, jamačno nemila, izvući pouku. Neka joj bude utjeha što se usudila, makar joj nije uspjelo. Nije zločin biti djetinjast: bez toga se ne može odrasti.

Vladimir C. Sever