Šarmantna autentičnost

Šarmantna autentičnost

Talijanska drama i dalje kroči utrtim stazama, no ovoga je puta nastala prilično dinamična predstava koja će zasigurno nasmijati publiku

S obzirom da Talijanska drama već godinama njeguje klasični, tradicionalistički, izraz, koji nerijetko prelazi u danas prilično zastarjelu kazališnu poetiku, način na koji su u Rijeci uprizorene Goldonijeve Ribarske svađe ničim ne iznenađuje. No, za razliku od nekih drugih predstava Talijanske drame, ovoga je puta povratak tradiciji urodio šarmantnom autentičnošću goldonijevskoga teatra — njegova govora i stila. Tomu je uvelike pogodovala činjenica da je redatelj predstave Pierluca Donin rodom iz Chioggie, ribarskoga mjestašca pokraj Venecije koji je poprište komičnih zbivanja Ribarskih svađa (u originalu — Le Baruffe chiozzotte, dakle Ćozotske svađe). Donin je, baš kao što je to nekoć bio Goldoni, duboko uronjen u oblike ponašanja ćozotskoga puka — njihove razmirice, bučne svađe, ogovaranja, pomirenja. Blizak mu je i specifični ćozotski dijalekt na kojem su Ribarske svađe i napisane. Zbog poprilična odstupanja ćozotskoga dijalekta od talijanskoga jezika, tekst se često izvodio na venecijanskom dijalektu, no Donin je ustrajavao i na autentičnosti govora koja je povremeno pridonosila težem razumijevanju izgovaranoga teksta, ali u isto vrijeme omogućila autentičnu presliku za koju bismo mogli primijeniti Goldonijeve riječi: »...ćozotski je govor oblikovao u predstavi dio one smiješnosti i veselosti u igri zbog čega se komedija svima dopala«. Donin je, dakle, u potpunosti poštivao Goldonija i njegovo uvjerenje da je valjanost same komedije upravo u oponašanju prirodnosti. No, s obzirom da se poimanje pojma prirodnost od Goldonijeva vremena do danas uvelike izmijenilo, na što je u kazališnom izrazu utjecala i takozvana filmska gluma, često obilježena onime što danas nazivamo prirodnošću, Doninova se predstava u kontekstu suvremenoga kazališta ne bi mogla odrediti kao predstava koja točno oponaša prirodnost. Iako posve slijedi autentičnost govora, mizanscenska su rješenja i način glume uvelike uronjeni u tradicionalni kazališni manirizam — prizori tučnjave zgodno su i dinamično osmišljeni, no nakon iskustava sa žestokim naturalističkim načinom glume oni se nipošto ne bi mogli odrediti kao točno oponašanje prirodnosti. Stoga Doninove Ribarske svađe u svom kazališnom izrazu točno oponašaju ne prirodnost u današnjem smislu riječi, nego prirodnost Goldonijeva vremena i teatra.

Goldonijevo majstorstvo u kreiranju karaktera i komičnih situacija dolazi do izražaja u pojedinim prizorima predstave Talijanske drame, koja je ujedinila glumce Talijanske drame iz Rijeke s glumcima još triju kazališnih skupina iz Gorizije, Verone i Trevisa. Donin je vješto uspio svesti glumačke izraze iz četiri različite sredine pod jedan nazivnik. U povećem ansamblu osobito su se istaknuli i najviše nasmijavali Bruno Nacinovich koji je ulogom Parona Fortunata koji govori tako brzo da pola riječi ne izgovara, ostvario jednu od svojih ponajboljih kreacija u posljednjih nekoliko sezona i Luca Altavilla kao komični smušenjak vrele krvi Toffolo. To je dvoje glumaca uvelike nosilo predstavu, no tome treba pripisati i činjenicu da su upravo njihove uloge i u samom tekstu nositelji najkomičnijih situacija. Sjajnu, humorno razrađenu epizodnu ulogu ostvario je Toni Plešić, a i ostali su glumci dobro utjelovili vjerodostojne Goldonijeve karaktere: Enrico Cavallaro, Paolo Valerio, Lucio Slama, Giulio Marini, Aristide Genovese te pet glumica koje su uigrano i ujednačeno funkcionirale kao skupina tipičnih ćozotskih žena što zakuhavaju intrigu komedije — Elvia Nacinovich, Rosanna Bubola, Serena Finatti, Maria Laura Rioda i Viola Pornaro. Alida Delcaro pojavila se na početku prvog i drugog čina otpjevavši melodičnu talijansku pjesmu koja razigranoj, temperamentnoj Goldonijevoj komediji pridaje još jednu tipičnu talijansku/mediteransku odrednicu — nostalgičnu poetičnost i usporenu atmosferičnost mediteranske ljetne noći.

Takvoj je atmosferi pridonijela i scenografija venecijanske arhitektice Milli sazdana od pokretnih drvenih elemenata nadopunjenih s nekoliko jarbola u pozadini kojima društvo na početku radi i okrugli žuti mjesec; na trenutke prilično prigušena rasvjeta Enrica Berardija; kao i decentna glazba Massimiliana Pacea. Kostimografija Antona T. Plešića vjerno je dočarala tipičnu odjeću ćozotskoga puka iz sredine osamnaestoga stoljeća.

Talijanska drama i dalje kroči utrtim stazama, no ovoga je puta nakon poprilično dugo vremena nastala prilično dinamična predstava koja će zasigurno nasmijati publiku.

Tajana Gašparović