Projekcija u pojedincu

Projekcija u pojedincu

Miroslav Šicel, Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, Disput, Zagreb, 2002.

Današnja dnevna žurnalistika, u kojoj se sve više forsira novinar-informator, a sve manje novinski pisac, gotovo je izgurala sa svojih grafičkih razigranih stranica jednu od najcjenjenijih vrsta — esej. Eseji ili opširni literarni ili beletristički kritički osvrti na umjetnost i stvarnost protjerani su, kao suvišne opservacije, u časopise, knjige, antologije. Sve je važnije u dnevnoj žurnalistici što se piše, o čemu se piše, a ne kako se piše. Esej, literatura elite koja računa na obrazovanu publiku, kako ga definira Vlatko Pavletić, danas se, zbog ograničenosti novinskih stranica kulture, sve manje stapa s književnim osvrtima, koji su se oduvijek razmahivali u esejističkim tekstovima. No, esej, ta fleksibilna prozno-lirska vrsta koja uzvisuje misao i stil, uvijek može drugdje osvajati literarne teme, a i zavlačiti se u druge prozne oblike, kao što su filozofske rasprave, putopisi, romani. Upravo će procvat današnje esejističke filozofije (jedan od najjačih predstavnika joj je Pascal Bruckner) pokazati intelektualnu uzvišenost eseja, brojni putopisi (pa i hrvatski, sabrani nedavno u antologiji Hrvatski putopis — od XVI. stoljeća do danas, priređivača Dubravka Horvatića) pokazat će da je literarni putopis gotovo uvijek i esej, a i svaki introspektivniji roman pokazat će srodnost s esejom (jedan od najboljih primjera za izraziti esejistički roman u suvremenoj hrvatskoj prozi jest upravo izišli roman Kobne slike Dražena Katunarića). Dakle, esej, ta slojevita vrsta koja dopušta u svojoj svjetonazorskoj slobodi svaki intelektualni i emotivni zamah, lišena svake metodičnosti i prostorne ograničenosti, neiskorjenljiva je, dapače, sve elitnija, u odnosu na bulevarski štih moderne žurnalistike.

Prvi sustavni prikaz

Esej, i stoga što je sve manje dostupan široj publici, zavređuje opširnu antologiju. Miroslav Šicel, književni povjesničar i esejist, do umirovljenja šef Katedre za noviju hrvatsku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, priredio je dosad najobuhvatniju, dvosveščanu antologiju — Antologiju hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća. Ta sinteza stotinjak eseja svojevrsna je kruna dosadašnjim skromnijim pokušajima realiziranja sličnih antologija, odnosno, prvi je sustavni prikaz plodne tradicije hrvatskog eseja od A. G. Matoša, koji je ustoličio književni esej kao umjetnost umjetnosti, da bi mu potom slični počasni naziv — umjetnička kritika — dao i Tin Ujević.

Antologija hrvatskog eseja, koja počinje Matošem, a završava esejima suvremenih autora (Andreje Zlatar, Krešimira Bagića, Stanka Andrića), zapravo je, u cjelini, i svojevrsna panorama hrvatske književne i šire kulturne scene, od Matoševa simbolizma i Marjanovićeva pozitivizma, preko Krležina i Ujevićeva polemičkog i meditativnog, sveobuhvatnog svijeta, pa krugovaških, razlogovskih, postmodernističkih poetika, do najnovije postkvorumske generacije, koja još, zbog aktivne produkcije, nije dala temeljiti pregled hrvatskog eseja. Umjesto književnopovijesnog osvrta, upravo raznovrsnost, živost, pa i osobnost eseja, iz pera afirmiranih pisaca, najbolje može pokazati i bogata duhovna kretanja i suprotstavljanja, iza klasičnoga, kronološkog hoda hrvatske književnoasti 20. stoljeća. Idejne suprotstavljenosti, pa i stilske krajnosti te vrste, pokazat će već prvi eseji. Matošev esej Iz Samobora, oblikovan velikim dijelom kao pejzažni putopis, u skladu s onom Lamartineovom: »Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi«, pokazat će artistički napisan esej, asocijativni zamah koji nehotično povezuje feljton, putopis, poeziju, a esej Hrvatska književnost, njezin put i obilježje njegova suvremenika i protivnika Milana Marjanovića, koji je, unatoč modernističkim strujanjima, radije ostao u ozračju pozitivizma, pokazat će esej kao disciplinirani književnopovijesni ogled.

Esej i svakodnevica

Prvi dio antologije obuhvaća hrvatske esejiste, od Matoša do Ive Kozarčanina, odnosno, hrvatski esej do pedesetih godina, koji okrunjuju pisci koji su obilježili stoljeće — Matoš, Krleža i Ujević, ujedno i pisci s najširim, enciklopedijskim spektrom esejističkih tema — od kritičkih osvrta na domaće i strane pisce, preko društvenih tema, do meditativno uobličenih egzistencijalnih potraga s autobiografskom notom, koje su možda najbolje predstavljene u eseju Tina Ujevića Boema i moderna umjetnost. Drugi i opširniji dio antologije, koji počinje esejom Jure Kaštelana, a završava tekstom Stanka Andrića, pokazuje sve veće opuštanje eseja, izvan zajedničkih programa ili velikih književnih ili nacionalnih ideja, sve liberalniju i individualniju esejističku scenu koja će, s dolaskom Tenžere i Mandića, postati i živim dijelom novinarskoga života. Tenžera će svojom rečenicom »Književnost, sport, zabava, turizam, svakodnevni razgovori... sve mi se to učinilo, uz dužno poštovanje prema specijalističkim disciplinama, primjerenim i jednom načinu mišljenja, koje nema ambiciju da opiše predmet, nego njegovu projekciju u pojedincu, njegovu sliku u sferi subjektivnog...« povezati esej i svakodnevicu, književnost i novinarstvo, dati tako toj slobodnoj vrsti najšira krila, pokazati da je esej ne samo intelektualistički i umjetnički, nego itekako beletristički. Jedan od najboljih primjera eseja koji šire ležeran svjetonazor, fenomenologiju običnog života, svakako jest i esej Branimira Bošnjaka San.

I izvan hrvatskih prostora Šicelova antologija pokazuje i svjetsku afirmaciju eseja u 20. stoljeću, kada se on osamostalio kao literarna vrata, nakon višestoljetne svjetske tradicije eseja koji se razvijao u širokom kontekstu moralnih, filozofskih, životnih tema, a na tradiciji prvih velikih esejista — Montaignea i Bacona. No, svakako, antologija je i svojevrsna oda toj vrsti koja »fascinira ljepotom jezika i uglađenošću stila, bogatstvom slika i krepkim zanosom fantazije«, kako je esej možda najpoetičnije opisao Ljubomir Maraković, da bi ga, upravo takva, uzvisio perom A. G. Matoša, i danas mnogima uzor iskonske esejističke manire.

Lada Žigo