Pripitomljavanje plesnih ratnika

Pripitomljavanje plesnih ratnika

Nije da nema dobrih koreografskih intervencija, no ipak je sve više podređeno brejkerskom ogledavanju nego što je stvorena jedinstvena plesno-kazališna cjelina koja nosi i neko drugo značenje

Break dance vjerojatno je najljepši oblik uličnog očitovanja i isticanja muške snage i spretnosti. Urbani folklor u kojem se očituju arhetipski motivi muškoga rituala nadigravanja pred publikom, žen(k)om, koja će zadivljena snagom, spretnošću, osobnošću, nagraditi najboljega, pobjednika, vođu bande, plemena. Imponira što u tom pomalo divljem svijetu prirodne selekcije bleferi, kukavice i smutljivci ne mogu preuzeti vodstvo. Da bi bio glavni, moraš biti najbolji.

Koliko znam, koreografu predstave Give me a break Rajku Pavliću ovo je već treća suradnja s brejkerima. Razumljivo fasciniran njihovim scenskim mogućnostima (a tko nije?) Pavlić je s Kolarekom, Rešetarom, Franjom i Križajem već uspješno surađivao u pulskim kazališnim produkcijama: Tanac od mrtvih i Priče iz rovinjske šume. A onda se odlučio za samostalni projekt, priču posvećenu njima samima i njihovu umijeću. U petak 14. veljače u zagrebačkoj Tvornici izvedena je premijera Give me a break, predstava u kojoj brejkeri glume brejkere, i to prvo pred lijepom Zrinkom Užbinec, plesačicom također visokih tehničkih sposobnosti, a onda svi zajedno pred zadivljenom publikom, koja je burnim pljeskom nagrađivala čudesne vratolomije i akrobatski ples.

Brejkersko ogledavanje

Brejkersko nadmetanje toliko je atraktivno događanje, vlastite ritualne dramaturgije, da uistinu ne znam koja je uloga redatelja Ivana Lea Leme i dramaturginje Nine Skorup. (Kao što ni tekst, snimljeni ženski monolog, ne ostavlja veći dojam u kontekstu cijelog događanja.) Jedino ako je trebao trostruki autoritet da pripitomi i koliko je moguće disciplinira autentične osobnosti plesnih ratnika?

A te osobnosti duhovito su potencirane kostimom Ivane Popović, pa tako svaki junak ima svoj imidž. Siniša Križaj je Zeko, Hrvoje Rešetar Animal, Robert Franjo Psiho, a Goran Kolarek Srce.

Nije da nema dobrih koreografskih intervencija, poput početka u kojem se plesači usporedno kreću u tišini, odnosno svako po svojoj glazbi iz slušalica, ili zajedničkoga disanja i sekvenci, no ipak je sve više podređeno brejkerskom ogledavanju nego što je stvorena jedinstvena plesno-kazališna cjelina, koja nosi i neko drugo značenje. S druge strane uvijek vrijedi vidjeti dobro izveden ples, kojega god žanra bio, i gipka tijela koja s užitkom provociraju granice izvedivog. I zato cijenim i ovo Pavlićevo proširenje pojma suvremena hrvatska plesna scena.

Maja Đurinović