Prilagođene nelagode

Prilagođene nelagode

Natalija Manojlović uz ples studira psihologiju, pa je to možda objašnjenje za izbor teme. Ili samo voli promatrati ljude

U subotu 1. veljače u MM centru održana je premijera predstave Oprosti, sam’ malo! mlade autorice Natalije Manojlović. Predstava se bavi denfom. Denf je dobro znani osjećaj nelagode, koji se javlja u svim situacijama kada želimo biti pametni, ali nam nekako i ne ide (»Ono kad malo dijete recitira pa gužva hlače«). Dakle, nešto kao blam. U četrnaest epizoda, vrlo duhovito naslovljenih (...Ninuninu-ninaanu, ...Šamk, Šora u dućkasu, Ivaivu, Čagica, Ćagica, Miumiu, ...Kške, Oprosti sam’ malo i Alen i točka), izvođači Natalija Manojlović, Ana Markić, Nina Kurtela, Iva Hladnik i Alen Zanjko na jednako se duhovit način obračunavaju s vlastitim i tuđim denfovima, pritom se koristeći plesom, iskarikiranim svakodnevnim pokretima, mimikom, glumom i govorom.

Prikazani materijal izrazito je uvjerljiv, i u koncepcijskom i u izvedbenom smislu, jer su izvođači radili na njemu proučavajući i nudeći vlastita proživljavanja određenih situacija, promatrajući nelagode drugih ljudi, poznatih i nepoznatih, te sve to prilagođavali osobnim izrazima i percepcijama i slagali u suvislu cjelinu. Kako su, dakle, ostavili mnogo prostora za individualno u koncepcijskom smislu, tako je i pozornica postala prostor kojemu je jedina definiranost potprostor u kojem se odigravao pojedini denf, čime se povećala neopterećenost materijalom. Ipak, ovaj dojam nedefiniranosti i slobode individualnog tumačenja nije nimalo umanjio kvalitetu izvedbe. Štoviše, epizode su odigrane vrlo precizno i dojmljivo.

Fizički denf

Predstava nalikuje na neku vrstu stilskih vježbi — tema je uvijek ista, a ono što se mijenja jest broj i kombinacija pojedinih izvođača koji sudjeluju u svakom denfu. Tako imamo sola, duete, trija, grupe od četvero ili petero izvođača. Neki su dijelovi osobne interakcije izvođača u kojima ima pokreta, mime, glume, pa i razgovora, dok su pak neki drugi male koreografije.

Sam početak predstave jednako je slobodan. Naime, dok publika ulazi u gledalište izvođači su već na pozornici i bave se nekim svojim stvarima: pospremaju torbe, tenisice, skidaju majice, razgovaraju, sjede ili hodaju. Zapravo je teško reći da li je to početak predstave ili ono kad se nešto konkretnije počne dešavati. Ali, to nije ni važno jer se privatno provlači cijelom predstavom. Kako su se izmjenjivale epizode i izvođači u njima, problem izvođača koji trenutačno nisu sudjelovali riješen je jednako kao i sam početak. Oni su ostajali na pozornici ponašajući se privatno (međusobni razgovor, popravljanje kose ili odjeće, trljanje nosa, brisanje čela, gledanje drugih izvođača, ...). A ta je privatnost prodrla i u samu izvedbu epizoda. Pa čak i u koreografiji autorica je posegnula za istim takvim, u svakodnevnom životu nesvjesnim pokretima. (A to bi onda bio fizički denf.)

Natalija Manojlović uz ples studira psihologiju, pa je to možda objašnjenje za izbor teme. Ili samo voli promatrati ljude. Ili se samo šali. U svakom slučaju, krenuti od osjećaja koji svi pokušavaju na ovaj ili onaj način sakriti hrabro je, naročito zato što prikazati ga znači ogoliti i sebe. Upravo je to srž ovoga djela — ozbiljno istraživanje jedne opće pojave i prikazivanje njezinih manifestacija na individualan i duhovit način kako bi se ta pojava demistificirala te se umanjio njezin negativni učinak. Istodobno, i dalje je to kazališno djelo, autorski rad, i upravo ravnoteža između osobnog i autorskog najveća je vrijednost predstave. Uz to što se svaki pojedinac može prepoznati u jednom ili više momenata, pa se možda i nasmijati vlastitom denfu, zbog čega se možda i sada bolje osjeća.

Lidija Zoldoš