Plastičan presjek

Plastičan presjek

Alen Galović, Srebreni letač, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Goran Bogunović, Ovdje, Matica hrvatska Karlovac, Nagrada Zdravko Pucak, Karlovac 2002.

Galovićev Srebreni letač vodi nas u prostore takozvane pjesme u prozi, prostore koji imaju dugu tradiciju u hrvatskoj poeziji, sjetimo se primjerice ranoga Danijela Dragojevića, ili najnovije knjige (pisane, doduše, tijekom osamdesetih) Gonetanje gomile Zvonimira Mrkonjića. Dakle, iako je pjesma u prozi u Hrvatskoj pisana znatno ranije, ovdje je riječ o živoj tradiciji iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća kad se hrvatska poezija ugledala ponajprije na francuske i belgijske pjesnike, na Michauxa, Rimbauda, Pongea, Chara, ili čak Lautreamonta.

Galovićev Srebreni letač prema stanovitoj barokno romantičnoj impostaciji ima neke sličnosti s Lautreamontom, ali i s popularnim filmom i pop kulturom (strip, glazba, jeftini rotoromani). Galovićeva poezija kao da klizi beskrajno ravnom cestom, blistavom i glatkom, kroz najzanimljivje romantičarske krajolike, pored dvoraca, pustinja, morskih obala, ili čak iznad oceana.

Pustiti mašti na volju

Riječ je o stanovitoj igri imaginacije, maštariji koja nas možda podsjeća na Nevidljive gradove Itala Calvina, s ponešto naglašenim romantičarskim štihom. Možda je upravo taj romantični naglasak ono što čak malo smeta ovoj poeziji da bi bila vrhunska. Ona nema stanovitu akmeističku ili bilo kakvu drugu modernističku disciplinu pjesme u prozi Vlade Gotovca ili Zvonimira Mrkonjića. Ne, ona namjerno pušta mašti na volju, dopušta stanovita pretjerivanja, traženja i pronalaženja mekih uporišta koja nam pružaju svu čar poezije, njezin nadrealistički okus. Preporučujem autoru još malo discipline, ili sasvim suprotnu stvar: još divljije prepuštanje mašti.

Goran Bogunović, generacijski posve blizak Galoviću, na neki je način i njegova suprotnost. Proizašao iz jedne američke poetske paradigme — stilski blizak toliko puta spominjanu Carveru — i ponešto drukčijeg životnog puta od Galovića (studirao elektrotehniku i ekonomiju) piše poeziju smirena jezičnog registra, poigravajući se običnim riječima, slažući ih gotovo kao prozu (osim i jedino u prvoj pjesmi zbirke Sam sa sobom). Međutim i tako smireno opisano odrastanje kroz pubertet i mladenačko doba otvara dimenziju snovitosti kakvu nam pruža i najvatrenija nadrealistička poezija. Obične stvari, kao što su zgrada, dječje igralište ili škola, ako ih dugo gledamo, kaže Michel Tournier, postaju iznimno zanimljive i moguća scena potencijalno najuzbudljivijih snova. Tako Bogunović primjerice pravi poeziju od najobičnijega kupljenja otpadaka oko zgrade — a ta poezija nipošto nije bez nostalgije i drugih dubljih osjećaja.

Točka magičnoga realizma, možda

Galovićeva romantičarska težnja i Bogunovićev smiren, ali ipak nostalgičan, realizam dodiruju se u jednoj točki koju bih nazvao točkom fantastičnog, točkom magičnog realizma, možda. To je ona točka uzbuđenja koju nudi samo poezija u svojim začudnim mentalnim prostorima, to je točka koju nam nude knjige same po sebi, kao i dalje najmističniji i najduhovniji ljudski prostor.

Goran Bogunović također pokazuje stanovito zanimanje i talent za pisanje čiste proze, uskoro mu izlazi knjiga kratkih priča, tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će se dalje ponašati mladi pisac i koji će nerv prevladati u njegovu pisanju. Premda se poezija i proza također mogu uzajamno pratiti bez većih međusobnih potiranja.

I, za kraj, zašto sam u jedan tekst spojio dvojicu autora? Pa, dosadilo mi je predviđati i nagađati kamo to ide naša poezija. Čini mi se da je ovo prilično plastičan presjek trenutnog stanja. To stanje istodobno pokazuje dvije vrste tradicija, takozvanu narativnu i jezičnu, ono također njeguje pjesmu u prozi, slobodni pa čak i vezani stih (doduše uz rjeđe primjere). čini se da za naše nove pjesničke naraštaje nema zime. Osobito ako učestaju i bogatije nagrade za rukopise i objavljene knjige kao što je bila ovogodišnja u Požegi. Samo tako naprijed.

Rade Jarak