Petnaest godina upornosti

Petnaest godina upornosti

Eurokaz 1987/2001, Biblioteka Eurokaz, Zagreb, 2002, prir. Branko Matan

Da Gordana Vnuk još nije uspjela hrvatsku kazališnu pamet razvući na mnogo dulje razdoblje od onih sedam do deset dana kraja lipnja i početka srpnja svake godine, znamo. Iako nam je zbog toga počesto žao, kako zbog redom nas samih, pa onda Gordane Vnuk, a na kraju i spomenute pameti, tih nekoliko dana početka ljeta već je šesnaest godina u Zagrebu obilježeno Eurokazom, Festivalom novog kazališta, koji je, gledamo li stvari s druge strane, onoj pameti ipak dosta toga ponudio, iako ju je tu i tamo i dobro lupio (što u smislu tradicionalnog odgoja možda i ne mora biti loše).

Petnaest Eurokazovih godina prikupio je i obradio u monografiji Eurokaz 1987/2001. Branko Matan i svoju vezu s festivalom samozatajno ostavio za sam kraj ne odveć raskošne, ali u svakom slučaju važne, možda čak i neprocjenjivo važne, publikacije s ponosnom oznakom »Biblioteka Eurokaz 001«. Monografija je objavljena tik pred otvaranje šesnaestog izdanja festivala, dakle u lipnju 2002. kao svojevrstan šlag na torti biografskometapoetičnoretroavangardističkoga banketa, koji je sredinom jubilarnoga, svečarskog Eurokaza 2001. u Dvorani Istra Zagrebačkoga kazališta mladih, dvorani neodvojivoj od tih istih petnaest godina, priredio-pripravio Željko Zorica. Ono što je u tih možda sat i pol stalo kao svojevrstan sinestetični hommage svemu što je festival zajedno sa svojom publikom prošao, a što Matan sabija u zgodnu frazu »jedan rat, dvije države i tri režima«, u monografiji postoji jednostavnijim, ali trajnijim sredstvima — tiskarskom bojom na papiru. Ipak, kako oči samo vide, a mozak nerijetko i ne pamti, kako se programske knjižice, fotografije i bilješke gube, publika mijenja, a kritike ionako nitko ne čita ako nisu intenzivne, i prvenac biblioteke Eurokaz, takav kakav jest, služi svrsi.

Opiranje kao konstanta

A svrha jest moći ponovno otvoriti prozor koji za mlađe generacije šesnaest godina otvara upravo Eurokaz, iako Branko Matan sveobuhvatnim autobiografskim tekstom uglavnom govori o vlastitom maršu kroz festivale, prikrivajući ga iscrpnom genezom neovisne festivalske scene od 1961. i prvog Internacionalnog festivala studentskih kazališta, od čega je sve počelo. Taj prozor mnogo bolje otvara, na samom početku monografije, dakako, Gordana Vnuk, umjetnička direktorica i osnivačica Eurokaza, objedinjujući u jedinstven iskaz vlastite uvodnike festivalskih programa i gerilsku epopeju sa sumnjivim happy-endom, obrazlažući usput još jednom tezu o hrvatskoj kazališnoj pameti. Uvodna riječ direktorice festivala ipak je sintetski zanimljiv materijal i s razlogom je, većim od same pristojnosti, gotovo najveći tekst u knjizi, izuzme li se, dakako, priređivačev. Ujedno je on i teza za sve ono što slijedi.

To je najprije Logika novoga kazališta iz pera Ivice Buljana, dramaturga koji se ne jednom javno okvalificirao zagriženim sljedbenikom Eurokaza izjavama kako je Eurokaz — svijet i kako mu je Eurokaz promijenio život, pa se time, kao i sustavnim praćenjem festivala pa i vlastitim umjetničkim sazrijevanjem i afirmacijom kroz njega, kvalificira kao punopravni apologet i tumačitelj eurokazovskih istina. Da Buljan ne bi ostao sam, sklopljena je i anketa s tri interogativna polja: kazališna budućnost, utjecaj tehnologija na nju te njezina ovisnost o rastućim teorijskim konceptima i njihovu konzumentskom poznavanju. Odgovaraju redom veliki, ali ne i najveći gosti i prijatelji festivala, izabrani nasumce ili prema raspoloživoj arhivskoj građi, dok im odgovori variraju već prema shvaćanjima vlastite važnosti, osobnih i umjetničkih poetika te konciznosti misli (ili pak voljom za pismeno ili usmeno anketiranje).

Uzvrat udarca

Nedvojbeno najzahtjevniji, ali nezaobilazan, dio povijesti festivala sadržan je u odjeljku Čitanka, koji podsjeća na slavnije eurokazovske dane, kad se, i to se ne smije zaboraviti, njegovo vodstvo oko hrvatske kazališne pameti još trudilo. U tom su dijelu, naime, doneseni izvaci okruglih stolova revno organiziranih u pionirskim godinama, koja je praksa poslije postajala sve okoštalija, da bi na kraju odumrla u nezainteresiranosti sudionika, koji su se u međuvremenu ohladili od novokazališne euforije, stvorili vlastite forume ili pak prešli na »drugu stranu«. No, kasnijim i cjelovitim razgovorima s Ivanom Stanevim, Anne Theresom De Keersmaeker, Robertom Wilsonom, Brankom Brezovcem i Geraldom Thomasom ne može se prigovoriti, osim možda smislu nerealne želje da su svi sudionici zagrebačkoga festivala novoga kazališta ostali dokumentirani i u toj, razgovornoj formi.

Klasičan dio monografije festivala odrađen je onako kako se i očekuje — sustavnim iznošenjem godišnjih programa uz pripadajuće fotografije, iako bi i ovdje zagriženi teatrograf mogao poželjeti identifikacijske karte predstava kao i bogatiju slikovnu građu. No, upravo u tom dijelu dolazi do jednog od glavnih problema knjige: svaku godinu festivala, vjerojatno zbog odmaka od klasične forme »besprijekorne biografije — monografije« i iz, opet vjerojatno, čista prkosa onima koji Eurokaz nisu podnosili i još ga ne podnose, prate tendenciozno citirane kritike, uglavnom iz dnevnoga tiska, što služi kao pokazatelj one pameti koja se kao lajtmotiv provlači kroz tekst, kao i kroz monografiju o kojoj je riječ. Dakako, tu ima i pravih kritičarskih bisera koji su zanimljivi i neupućenom, pa čak i ne odveć zainteresiranom čitatelju, kao i pravih, neprocjenjivih dokumenata vremena i onoga neuništivog, među kojima je naravno prvi među nejednakima dopis Igora Mrduljaša, v. d. ravnatelja ZKM-a 1993, eklatantnim primjerom nepodnošljive lakoće smicanja međunarodnoga festivala s ugledom i publikom.

Nepogrešiv vizualni kod

Nepotpuna bibliografija, koja tek ponekad navodi i elektronske medije, zatvara knjigu nepreglednim nabrajanjem i, ponovno, tendencioznim izvlačenjem rečenica i odjeljaka iz cjelovitih tekstova objavljivanih u zaista široku rasponu tiskovina, što opet govori o interesu koji je festival budio, ako već priređivač nije bio zadovoljan recepcijskom razinom napisa. Poseban dodatak osvrt je na vizualni identitet Eurokaza s otisnutih šesnaest plakata koji su pratili festival u naslovnom rasponu. Iako u početku u suradnji sa Željkom Serdarovićem, oni su u prvom redu autorski rad Darka Fritza, iz kojeg se čita ne samo tematski raspon festivala nego i dio trendova grafičkoga dizajna u tom razdoblju, ali i zamor koji u autora nastupa u posljednjih godinu, dvije, tri.

No, o Fritzu, i dizajnerskom dvojcu Dejan Dragosavac Rutta — Dejan Kršić, i nakon ove monografije može se misliti samo najbolje, kao uostalom i o festivalu, koji već šesnaest godina suvereno, nezaustavljivo, Hrvatskoj otvara prozor svjetskoga kazališta, usprkos i hrvatskoj i kazališnoj i pameti.

Igor Ružić