Pedro Almodóvar

Pedro Almodóvar

U povodu filma Pričaj s njom (Hable con ella)

Stvaralaštvo znamenitog španjolskog redatelja Pedra Almodóvara obuhvaća četrnaest igranih filmova nastalih u razdoblju od prvenca Pepi, Lusi, Bom i ostale djevojke (1979-80), pa sve do zasad posljednjeg Pričaj s njom (2002). U razmatranju filmografije toga filmskog autora nije teško razlučiti i barem dva stvaralačka razdoblja, a prvo seže u osamdesete godine prošlog stoljeća zaključno s filmom Žene na rubu živčanog sloma (1988), koji je Almodóvara približio i gledateljstvu izvan Španjolske i priskrbio mu ne samo međunarodna kritičarska odobravanja nego i nominaciju za nagradu Američke filmske akademije u kategoriji najboljega stranog filma. Kraj toga desetljeća i početak sljedećega pokazao se promjenjivo stvaralački uspješnim, iako je ugled Pedra Almodóvara daleko nadmašio tek kultni status. Svršetak je posljednjega desetljeća prošlog stoljeća označila potpuna zrelost filmskog izraza španjolskoga redatelja, ponajbolje pokazana filmom Sve o mojoj majci (1999), što je opet otvorio pristup i gledateljstvu koje je sklonije tradicionalnijoj filmskoj tematici.

U duhovnom središtu

No, pri razmatranju filmografije nužno je prisjetiti se da je Pedro Almodóvar sa stvaralačkim radom započeo u razdoblju neposredno nakon završetka dugotrajne fašističke diktature generala Franca, dakle upravo kada se Španjolska pokušavala osloboditi represivnog sustava i vinuti do osobne slobode pojedinca. Sam Almodóvar često je u kritičkoj recepciji bio označavan kao istinsko utjelovljenje La Movide, odnosno tadašnjeg španjolskog društvenog, pa samim tim i kulturnog stvaralačkog raskidanja veza s prošlošću. Ne čudi se stoga da filmovi toga dijela njegova opusa naglašeno razmatraju likove čiji se društveni kontekst izrazito mijenja, a osobnost pojedinca više nije predmetom zabrana. Nema u tim radovima, međutim, gotovo nikakva otvorenog iskazivanja političkih svjetonazora, likovi se uglavnom doživljavaju u međusobnim odnosima, a ne u odnosu spram društvene pozadine. Kako je nakon Žena na rubu živčanog sloma stvaralaštvo Pedra Almodóvara u filmskoj recepciji, ali ne i u tematici, nadraslo uvjetovanost isključivo nacionalnim te postalo dostupno znatno široj gledateljskoj percepciji, moguće je u tom razdoblju znatno sveobuhvatnije iščitavanje njegova svjetonazora, stilskih odrednica, pa i redateljskog izraza.

Tako bez zazora možemo ustvrditi da Almodóvar pozornost usmjerava daleko više spram ženskih no muških likova. Žene postaju ne samo karakternim nego gotovo i duhovnim središtem njegovih filmova. Često uočavamo motiv ženskoga prijateljstva, dapače ono je čak i središnjom temom već spomenutoga prvenca. Ponekad ono postaje i zamjenskim za neku drugu vrst odnosa (npr. Labirint strasti, 1982). Taj motiv može biti uvjetovan i životnom okolinom likova (Sestre noći, 1983). Nedvojbeno je da se žensko prijateljstvo može javljati i u obiteljskim odnosima (npr. Zakon želje, 1986), a provlači se višeslojno i u Sve o mojoj majci. Možemo u daljem razmatranju naznačiti da su muška prijateljstva u filmovima izrazito rijetka, ona su tek sporednim motivom (Labirint strasti), a tek u Pričaj s njom postaju presudno povezana uz same središnje likove.

Krnje obitelji

Izrazito zanimanje taj španjolski filmski stvaralac pokazuje za obiteljske odnose. Obitelji su, međutim, uglavnom krnje, jer se rijetko pojavljuju očevi. Ulogu je očeva na gotovo apsurdan način propitao Sve o mojoj majci, jer oni se pokazuju nedostojnima svoga očinstva, čak su i pogubni za okolinu zbog nedostatka osjećaja odgovornosti ili su naposljetku nesposobni obnašati svoju ulogu. Nasuprot očevima, majke su gotovo stalno prisutne, ponekad je naglašena njihova odsutnost (Labirint strasti), ponekad uočavamo i više naraštaja majki (npr. Što sam učinila da ovo zaslužim, 1984), a mogu one biti sami središnji likovi (Sve o mojoj majci). Podjednako tako odnos središnjega lika s majkom može postati i presudnim u motivacijskom sklopu filma (npr. Visoke pete, 1991).

Slojevitiju naznaku odnosa središnjih likova s roditeljima uočavamo upravo u Pričaj s njom. U opreci likova što se pojavljuju u tom filmu, upravo u paru koji emotivni odnos nije u potpunosti ostvario, uočavamo krnje obitelji, gotovo u odslici, jer muški je lik odrastao uvjetovan majkom, što je presudno utjecalo na njegov psihički sklop. S druge strane ženski lik odrasta tek uz oca, a u oba slučaja odsutnost drugoga roditelja gotovo nije ni naznačena.

Taj se film pozabavio širokim rasponom odnosa, a okosnica su mu emotivni, ostvareni ili neostvareni. Krnji su emotivni odnosi također česti u filmovima Pedra Almodóvara. Ako je njihovom zaprekom u Pričaj s njom tjelesno stradanje ženskih likova, a u Ženama na rubu živčanog sloma nesposobnost muškarca da održi vezu, dakle njegova emocionalna nezrelost u nekim su filmovima ženski likovi ostavljeni (npr. Cvijet moje tajne, 1995), dok u Sve o mojoj majci emotivni odnos ne može biti u potpunosti ostvaren zbog toga što je muškarac transvestit. Nema dvojbe da je seksualnost izravnim, lako očitovanim motivom gotovo svih filmova u stvaralačkom opusu Pedra Almodóvara. No, iako može biti heteroseksualna (npr. Veži me!, 1989), očitovana je i u drugim oblicima, poput prostitucije (npr. Pepi, Lusi, Bom i ostale djevojke ili Što sam učinila...) ili transseksualnosti (Sve o mojoj majci).

Taj filmski stvaralac pokazuje izrazito zanimanje i za druge umjetničke vrste, bilo da je riječ o izvedbenima, poput plesne koreografije (Pričaj s njom), bilo narativnima, poput kazališta (Sve o mojoj majci). Ples se može pojaviti i kao narativni dodatak (Visoke pete), a u Almodóvarovim djelima ne nedostaje ni dojmljivih glazbenih prizora koji zadobijaju dramaturški karakter (npr. Visoke pete i Pričaj s njom). Dojmljiva glazba povezana s modnom stilizacijom može čak poslužiti i kao kontekst čitavoga filma (Kika, 1993).

Zanimljiv je i njegov odnos prema vizualnim medijima poput filma ili televizije. S punim razumijevanjem uočavajući njihovu važnost u suvremenom društvu, Pedro Almodóvar daje im različite uloge. Filmski medij može biti zanimanjem središnjega ženskog lika (Žene na rubu živčanog sloma), a i filmske referencije mogu motivirati postupke likova. Televizijski je medij pokatkad izravno vezan uz protagoniste (Visoke pete), no češće je tek dijelom mizanscena, uz široku uporabu raznih oblika masovne kulture poput reklama, postera, plakata ili tiskovina.

U redateljskom je izrazu toga filmskog autora jasno očitovana naglašena uporaba boje, koja je više no dekorativni čimbenik ili odraz emotivnih stanja središnjih likova i može postati gotovo zasebnim, svrhovito rabljenim dijelom filmskoga tkiva. Redateljski su postupci Pedra Almodóvara često izazivali usporedbe s campom, odnosno svjesnom uporabom kiča; a odražavali su i njegovu sklonost komediji Franka Tashlina s pomakom prema naglašenoj melodramatici Tennesseeja Williamsa. Bez većih poteškoća možemo ustvrditi da pomak žanrovskim odrednicama melodrame, dakako s odrazom osobenoga svjetonazora, označava nekoliko recentnijih naslova Alomodóvarove filmografije, koja je zanimljiv predtekst pri očitovanju ne samo osobnih stvaralačkih promjena nego i društvenih.

Tomislav Čegir