Od socrealizma do Gehryja

Od socrealizma do Gehryja

Potraj osamdesetih i početkom devedesetih češka će arhitektura doživjeti potpuno kreativno oslobađanje. Postmodernističke forme postupno zamjenjuje high-tech, no svijest o funkcionalističkim korijenima češke arhitekture duboko je usađena u sjećanje lokalne sredine. Simbol toga kreativnog oslobođenja, ali i dubokih društvenih promjena veličanstvena je praška realizacija arhitekata Franka O. Gehryja i Vlade Milunića — zgrada osiguravajućeg društva Nationale Nederlanden, popularno nazvana i »Ginger & Fred« (1992-1996), koja je vrlo brzo nakon izgradnje postala jedna od glavnih gradskih turističkih atrakcija

Nakon Drugoga svjetskog rata češka se arhitektura vraća predratnoj tradiciji Internacionalnog stila. Prema pisanju poznatoga češkog povjesničara arhitekture ZdenĐka Lukeša, Internacionalni se stil u poratnoj češkoj arhitekturi manifestirao u tri osnovna pravca: temeljni funkcionalizam, neoklasicističke tendencije i romantizirajuću arhitekturu raskošnih privatnih vila. Jedna je od najutjecajnijih tadašnjih arhitektonskih skupina Blok udruženja naprednih arhitekata (Blok architektonický- pokrokových spolkś — BASP). Najvažnija su ostvarenja toga razdoblja kuće za kolektivno stanovanje u Litvínovu arhitekta Václava Hilskog i Evžena Linharta, a valja istaknuti i zgradu poliklinike na Karlovém námĐstíém u Pragu arhitekta Ferdinanda Fencla, koji, kao što je poznato, u Zagrebu potkraj tridesetih izvodi jednu paviljonsku zgradu.

Ovješeno pročelje

Kontinuitet predratnoga funkcionalizma još je očitiji u Moravskoj. Nastavlja se izgradnja industrijskog naselja Zlín. Ondje arhitekti Jiűí Voženílek i Vladimír Karfík grade višestambene blokove, koji uz litvínovske stambene objekte nastaju istovremeno kada i Le Corbusierov Unité d’ habitation u Marseilleu.

Nažalost, taj progresivan razvoj češke poslijeratne arhitekture bit će prekinut 1948. svibanjskim komunističkim pučem pod vodstvom Klementa Gottwalda. Tim događajem tadašnja Republika Čehoslovačka postaje jednopartijska država, a umjetnost i arhitektura ulaze u turobno razdoblje socrealizma. Taj će stilski izraz dominirati češkom arhitekturom sve do smrti J. V. Staljina (1953), odnosno do čuvenog referata N. S. Hruščova: O savladavanju kulta ličnosti i njegovih posljedica (1956), kojim je i službeno započeo proces destaljinizacije. Osim mnogobrojnih monumentalnih zgrada javne namjene nadahnutih bratskim sovjetskim uzorima, tijekom socrealizma diljem tadašnje Čehoslovačke grade se i tzv. nova socijalistička mjesta kao što su: Ostrava-Poruba, Havíűov, Pűíbram — Bűezové Hory, Stochov, Plzlex — Slovany i Ostrov nad Ohűí.

Ubrzo nakon Hruščovljeve kritike staljinizma češka će se arhitektura vratiti svojim modernističkim izvorima, no jednako tako otvorit će širom vrata i novim svjetskim arhitektonskim strujanjima. Ovaj pomak najavit će tri ostvarenja. Čehoslovački paviljon za Expo’58 u Bruxellesu skupine autora, Paviljon Z sajma u Brnu (1958-1959) također skupine autora i zgrada Instituta za makromolekularnu kemiju u Pragu (1959-1963) arhitekta Karela Pragera. Zgrada Instituta primjer je prvoga staklenog ovješenog pročelja (curtain wall) u češkoj arhitekturi, izvedena u duhu američkih iskustava četrdesetih i pedesetih godina arhitekta Miesa van der Rohea i glasovitoga čikaškog atelijera Skidmore, Owings & Merill.

Antologijsko ostvarenje češke poslijeratne arhitekture futuristički je TV-odašiljač i hotel na planini JeštĐd pokraj Liberca (1963) Karela Hubáčeka i Zdenéka Zachaűa. Ta Archigramovska neofuturistička vizija bit će nagrađena prestižnom međunarodnom Prizeovom nagradom (1969). Tijekom druge polovice šezdesetih u češkoj arhitekturi do izražaja dolaze brutalističke tendencije. Jedno je od najimpresivnijih ostvarenja češkoga brutalizma obnova i krov samostanskoga kompleksa Emmanus u Pragu (1965) arhitekta Františeka Marije Černýja. U duhu brutalizma atelijer arhitekta Karela Filsaka izvodi čehoslovačka veleposlanstva u Braziliji, Ženevi (1966-1969) i Delhiju (1966-1973). Filsakovi suradnici Jan Šrámek i Jan Bočan izvode projekt čehoslovačke ambasade u Londonu (1966-1969), za koji im je 1969. dodijeljena RIBA-ina nagrada za najbolje strano arhitektonsko ostvarenje na britanskom tlu.

No, o dubokim vezama s funkcionalističkom tradicijom svjedoči i maestralno izvedena zgrada rektorata Karlova sveučilišta u Pragu (1963-1968), arhitekta Jaroslava Frangera, koja svakim novim susretom s jedne strane plijeni pozornost savršenim interpoliranjem i stapanjem s okolnim arhitektonskim ansamblima, a s druge strane snažnom autorskom samosviješću, suvremenošću i kvalitetom izvedbe — što uostalom i jest odlika svake dobre arhitekture kada govorimo o odnosu novoga i starog.

Državni projektantski biroi

Događaji iz kolovoza 1968, kada su bratske snage Sovjetskog Saveza okupirale teritorij tadašnje Republike Čehoslovačke, ostavit će vidan trag i na tamošnju arhitekturu. Prije svega dolazi do radikalne promjene položaja arhitekata, čiji je djelokrug u pogledu autorske kreativnosti znatno umanjen. Glavnu riječ preuzimaju državni projektantski biroi, koji rade u neofunkcionalističkom duhu, odnosno njegovoj birokratiziranoj inačici, koja se očitovala u standardiziranim, nerijetko niskokvalitetnim i brzo građenim objektima uglavnom javne namjene. Iz toga razdoblja valja istaknuti nekoliko ostvarenja: zgradu Strojoimporta u Pragu (1962-1969) arhitekata Kune, Houfeka i Stupka, praški hotel Intercontinental (1968-1974) arhitekata Filsaka, Bubeníčeka i Šveca te zgradu Ingstava u Brnu (1968-1971) arhitekta Ivana Rullera. Zanimljivo je praško ostvarenje iz sedamdesetih trgovačka kuća Kotva (1970-1974) VĐre i Vladimíra Machonina. To, za tadašnje prilike vrlo smiono ostvarenje, u potpunoj je suprotnosti s tadašnjim birokratiziranim stilskim izražajem, najavljujući skori dolazak postmoderne. Na istom je tragu kompleks administrativnih zgrada u Ustí nad Labem (1973-1975) arhitekata Bergera, Hejduka i Drtikola te zgrada mrtvačnice u Klenčí (1974-1975) arhitekta Josefa Batelka. Iz toga razdoblja vrijedne su spomena također i administrativna zgrada Ministarstva (1971-1977) arhitekata Štípeka & Kerela te administrativna zgrada glavnoga kolodvora u Pragu (1972-1977) arhitekata Šrámeka, Bočana i Dande.

Analizirajući arhitekturu sedamdesetih i osamdesetih, češka arhitektica i povjesničarka arhitekture Radomíra Sedlákova u jednom od eseja o suvremenoj češkoj arhitekturi jasno razlučuje dva različita pojma — neofunkcionalizam sedamdesetih i novi funkcionalizam osamdesetih i devedesetih godina. U posljednjoj skupini valja istaknuti prašku polikliniku arhitekata Jana Koutskog i Jana Kozela (1976-1985), Okružni cestovni ured u Jindűichovom Hradecu (1978-1982), arhitekta Petra Keila i srednju zdravstvenu školu u Olomoucu (1985-1988), arhitekta Petra Braunera. U duhu novoga funkcionalizma također se grade i praški: Dječji zdravstveni dom (1986-1987), arhitekta Martina Rajniša, trgovački centar u Lužiny (1977-1990), arhitekata Ladislava Lábusa i Alena Šrámková, stambena zgrada u naselju Podolí (1992-1993), arhitekta Lukáša Velíšeka te impozantna administrativna zgrada u ňímskoj ulici (1993-1994) arhitektonske skupine A.D.N.S.

Neovisni S.I.A.L. studio

I usprkos brojnim ograničenjima i općoj društvenoj tromosti, češka arhitektura osamdesetih uspijeva pronaći nove kreativne impulse, što dovodi do stanovite unutrašnje polarizacije. Prije svega dolazi do postupnog otrežnjenja od graditeljskoga birokratizma, kreativnog oživljenja tradicije predratnoga funkcionalizma i zaokreta ka posmodernističkim tendencijama. Glavni promicatelji novih ideja uglavnom su arhitekti tadašnje srednje generacije te neovisni S.I.A.L studio iz Liberca (Sdružení inženýrś a architektś v Liberci). S.I.A.L će imati vodeću ulogu u češkoj arhitekturi još od kraja pedesetih, a jedno od ključnih ostvarenja izišlih iz njegova okrilja je TV-odašiljač na JeštĐdu. U duhu posmodernističkoga kriticizma nastaje niz važnih ostvarenja kao što su: praški centar Luka (1977-1989) arhitekata Brixa, Králíčeka i Kotíka, crkva sv. Václava u Mostu (1983-1989) arhitekta Michala Sborwitza, klinički paviljon u Brnu (1987-1989) arhitekata Baűinka, Opatűila i Müllera te Ekološki dom u Ostrati kraj Zlína (1987) arhitekta Stanislava Hrazdíra.

Osamdesetih se kao uspješan češki arhitekt plasirao i zagrebački Pražanin — Vlado Milunić, koji u suradnji s Janom Línekom realizira u praškom Chodovu starački dom (1984-1990). U duhu neofunkcionalizma isti će dvojac već početkom sedamdesetih projektirati starački dom u Bohnici, također u Pragu. No, vrhunac Milunićeva djelovanja nadolazeće su devedesete i jedna iznimna suradnja o kojoj će još biti riječi.

Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih češka će arhitektura doživjeti potpuno kreativno oslobađanje. Postmodernističke forme postupno zamjenjuje high-tech, no svijest o funkcionalističkim korijenima češke arhitekture duboko je usađena u sjećanje lokalne sredine. Simbol toga kreativnog oslobođenja, ali i dubokih društvenih promjena veličanstvena je praška realizacija arhitekata Franka O. Gehryja i Vlade Milunića — zgrada osiguravajućeg društva Nationale Nederlanden, popularno nazvana i »Ginger & Fred« (1992-1996), koja je vrlo brzo nakon izgradnje postala jedna od glavnih gradskih turističkih atrakcija.

Tijekom devedesetih češka arhitektura zbog novih kreativnih impulsa i otvorenosti sredine globalnim arhitektonskim kretanjima dolazi u sam vrh svjetske produkcije, a ubrzo nakon Franka O. Gehryja ondje rade i druge arhitektonske zvijezde poput Jeana Nouvela.

Krešimir Galović