Obične i ljudske priče

Obične i ljudske priče

Robert Perišić, Užas i veliki troškovi, Ghetaldus optika, Zagreb, 2002.

Veliki poslovni uspjesi najčešće se ostvaruju tako što, na primjer, neki inspirirani pojedinac na vrijeme shvati da je došao trenutak za promjene. Zatim promijeni dizajn, tržište, doda novu proizvodnu liniju, drukčiju ambalažu, boju ili nešto tome slično. Robert Perišić već je nekoliko puta, tako, shvatio da je vrijeme za promjene. Međutim, do sada taj njegov entuzijazam nije pratio i spomenuti poslovni uspjeh. Potkraj devedesetih, kao urednik studentskoga časopisa »Godine« — odlučio se za moderniji pristup temama i suvremeniji dizajn te je bio jedan od glavnih pokretača »Godina novih«. No, ta u osnovi hvalevrijedna inicijativa modernizacije kulturnoga štiva danas se pamti tek kao svojevrstan fenomen koji nije uspio osvojiti šire čitateljske mase. Međutim, jednim od isplativijih Perišićevih inovatorskih koraka pokazala se pretvorba trgovačko-optičarske radnje u ekskluzivnu izdavačku kuću specijaliziranu za domaću književnu proizvodnju. Iako je to, vjerojatno, bio njegov do sada najprofitabilniji potez — veću mu je popularnost donijelo okretanje Internetu kao jednom od najbržeširećih sredstava masovne komunikacije. Kombinirajući, dakle, posljednja dva sastojka Perišić je ove godine predstavio svoju treću knjigu, ujedno i drugu zbirku priča — Užas i veliki troškovi, dijete Interneta i Ghetaldusa.

Iznimke potvrđuju pravilo

Užas i veliki troškovi zbirka je sastavljena od dvadeset priča — i to onih koje su internetski čitači ocijenili najboljima te nekolicine još neobjavljenih. Takav način kompiliranja svakako ima svoje prednosti — na primjer, na eventualne kritike Perišić, tako, uvijek može odgovoriti da nije on birao priče. S druge strane, objektivni neutralni promatrači često mogu mnogo bolje procijeniti neko književno štivo od sama autora i/ili njegovih bliskih prijatelja. No, ovog se puta može slobodno ustvrditi da Perišićeve priče nisu međusobno toliko različite da bi taj sud naroda mogao bitnije promijeniti njihovu ukupnu ocjenu. Unatoč raznolikoj dužini — od svega dvije stranice do više od desetak, sve se priče, u biti, bave jednim te istim temama. Najčešće tu, tako, nalazimo jednog junaka/junakinju u nekoj prepoznatljivoj suvremenoj situaciji. Čitatelj zajedno s junacima kontemplira, tako, o pljački dućana, techno-partyju, kupnji automobila, najrazličitijim obiteljskim situacijama, boravku na plaži, natjecanju u boćanju... No, rijetko tko od tih Perišićevih likova čini nešto kako bi tu svoju, uglavnom lošu, situaciju promijenio i popravio, oni se većinom zadovoljavaju konstantacijom kako tu i ne mogu ništa promijeniti — i idu dalje.

Dakako, nekoliko priča odudara od domaće tragikomične postave. Prva priča iz zbirke — Svi tečajevi počinju u jesen, izdvaja se kao pomalo sjetna i pjesnički kratka opservacija, premda i ona pokazuje opću životnu istinu. Zatim je tu Njihanje sa svojom horor-atmosferom, iako se, naravno, na kraju sve sablasti pokažu lažnima i, uglavnom, tek posljedicama galopirajućega tehnološkog razvoja, koji se ponekad manifestira na vrlo neobične načine. Treća tzv. iznimka bio bi Došao je dan slobode. Moglo bi se reći da ta priča najviše odudara time što je smještena pomalo izvan konkretnoga vremena te što nema dijaloga, nego je krasi gusto ispisan tekst. Iako sigurno jedna od najuspjelijih, čak još više kada se čuje u govornoj izvedbi, tu je i specifična Strangers in the Night — priča o dvojici domaćih u potrazi za najopasnijim mjestom u New Yorku napisana neobičnim kvaziengleskim. Iako se tematski i stilski možda malo ipak izdvajaju od ostalih, i tih nekoliko priča dosljedno iznosi prepoznatljiv Perišićev način razmišljanja, donosi realne, tragikomične karaktere te svojevrsnu kritiku suvremenoga društva karakterističnu za čitavu zbirku.

Zlatna sredina

Ostalima, međusobno nešto srodnijim pričama, moglo bi se tek zajednički prigovoriti da povremeno upadaju u mala pretjerivanja (sa spikom, odnosno s društveno-političkim komentarima i aluzijama te pokojom poentom). No, za razliku od onih u prethodnoj zbirci, Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas, ovdje su sve priče ujednačene kvalitete i tek se prema spomenutoj zamjerci ili nešto manje uspjelim dijelovima, odnosno prema nekoj više subjektivnoj procjeni, neka od priča može posebno izdvojiti. Na osnovi tih, relativno dvojbenih, kriterija, moglo bi se reći da su možda priče s nešto više atmosfere — već spomenute Svi tečajevi počinju u jesen, Njihanje, Strangers in the Night, zatim Sve te smiješne priče, Nema boga u Susedgradu, Kome zvono zvoni te Traje veliko finale. No, za sve se Perišićeve priče slobodno može reći da na izvrstan način opisuju domaću (uglavnom širu zagrebačku) suvremenu društvenu svakodnevicu. Uz to, za razliku od frajerskih ili totalno luzerskih književnih likova velike većine domaćih autora, Perišić je za svoje junake odabrao — one između. Između dvadeset i četrdeset, između bogatih i siromašnih, između odlučnih i neodlučnih, između sretnih i nesretnih — možda tek malo više ipak na onoj desnijoj strani popisa. Uglavnom, posve obične ljude, s razmišljanjima sličnima onima običnih ljudi-čitatelja.

Prva nagrada publike

I upravo ta mogućnost poistovjećivanja publike s Perišićevim pričama i likovima, s duhovitim i tragičnim scenama — jedan je od najvećih aduta Užasa i velikih troškova. Tu je kvalitetu vjerojatno prepoznao i ovogodišnji žiri za dodjelu nagrade »Jutarnjeg lista« koji je ovu zbirku smjestio u najuži krug favorita. Bez obzira na konačni ishod, Perišić bi zasigurno, samo da ova postoji, osvojio tzv. nagradu publike. Još bi se samo moglo napomenuti kako Užas i velike troškove, osim dobra dizajna, krasi i kvalitetan uvez pa knjigu, tako, možete čitati i prelistavati koliko vam drago.

Jelena Gluhak