Mladi bez prave pratnje

Sigurni, dobro pripremljen, nastup Zrinke Ivančić u finalu natjecanja pokazao je vrijednost ozbiljna pedagoškog rada njezina profesora Damira Sekošana

Središnji glazbeni događaj u Zagrebu proteklih dana bilo je drugo EPTA-ino Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić. Natjecanju su pristupila 23 kandidata (od 38 prijavljenih), a nakon drugoga završnog koncerta, održana u Lisinskom 14. veljače, objavljeni su i rezultati. Pobjednicom natjecanja proglašena je izraelska pijanistica Tali Morgulis, koja je uz prvo mjesto osvojila i dvije specijalne nagrade: Svetislav Stančići Jurica Murai. Drugoplasirani je armenski pijanist Ruben Dalibaltayan, treće mjesto osvojio je Estonac Taamas Vana, dok je četvrta naša Zrinka Ivančić iz klase Damira Sekošana s osječkog odjela zagrebačke Muzičke akademije. Od ostalih hrvatskih predstavnika u finale je ušao i Filip Fak, no, nedostatno pripremljen za tešku solističku dionicu u Brahmsovu drugom glasovirskom koncertu, nije se uspio plasirati među nagrađene. U odnosu na prošlo izdanje EPTA-ina pijanističkog natjecanja, ovo se, i po općem dojmu i po pokazanoj pijanističkoj razini, pokazalo nešto skromnijeg dosega. Tomu su pridonijele i dvije večeri finala, tj. nastupa kandidata koji su ušli u treću etapu, i trebali se kao solisti predstaviti u odabranim glasovirskim koncertima. Na oba koncerta kandidate je pratila Zagrebačka filharmonija, no svojim nedorađenim, šlampavim i potpuno nezainteresiranim sviranjem više je naškodila, no pomogla njihovu nastupu. Čak i prvonagrađena Tali Morgulis, solistica u Rahmanjinovljevu glasovirskom koncertu u c-molu, pijanistica bogate tonske mašte i profinjena udara, nije mogla doći do izražaja uz orkestar koji se gubio, raspadao i u intenzitetu djelovao potpuno nekontrolirano. Dirigent Pavle Dešpalj, kojem je na raspolaganje stavljena praktički jedna proba, sa svom svojom poslovičnom muzikalnošću i savršenim sluhom, bio je potpuno nemoćan. To se ponovilo i kod pratnji glasovirskih koncerata u b-molu P. I. Čajkovskog, Schumannova koncerta u a-molu, kao i Drugoga Brahmsova koncerta u B-duru. Memorijske nesigurnosti i gubljenje koncentracije u solista, primjerice Natalije Zagalskaje i Rubena Dalibaltayana, dijelom zacijelo idu i na račun frustrirajući nepouzdane orkestralne pratnje. Takava razina suradnje kakvu je Zagrebačka filharmonija pružila finalistima natjecanja nije samo na štetu natjecatelja, nego i na štetu ugleda Zagrebačke filharmonije (ukoliko je posljednjih desetak godina od toga profesionalnog ugleda još uopće nešto ostalo). No to je već problem što nadilazi okvire ovog natjecanja, problem koji je već odavno od akutnoga prerastao u kroničnu bolnu točku zagrebačkoga glazbenog života. A s kulturnom politikom kakvu imamo to je i dalje problem bez imalo šanse da se riješi na zadovoljavajući način!

Od hrvatskih kandidata, prema sudu međunarodnoga žirija (u kojem su uz hrvatske predstavnike, Ljubomira Gašparovića, Vladimira Krpana i Stjepana Radića, sjedili Rudolf Kehrer, György Sandor, Radomir Melmuka, Klaus Kaufmann i Julian Jacobson), najbolja je bila dvadesetogodišnja Zrinka Ivančić. Njezin sigurni, dobro pripremljen, nastup u finalu natjecanja pokazao je vrijednost ozbiljna pedagoškog rada njezina profesora Damira Sekošana. To ne mora nužno uvijek davati spektakularne rezultate, ali je uvijek pokazatelj zdrava pedagoškog pristupa na osnovi opće usvojenih pijanističkih standarda, što se za većinu nastavnika klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji danas ne bi moglo reći! Jedan su od pokazatelja razine njihove pedagogije i jaka međunarodna pijanistička natjecanja (Chopin, Liszt, Busoni, Van Cliburn, Čajkovski i dr.), na kojima mladih pijanista iz Hrvatske već godinama uopće nema. A kamoli da bi se tamo pokazali pripremljenima i konkurentnima! Ukratko, upravo dovršeno EPTA-ino natjecanje samo je potvrdilo dugu krizu zagrebačkoga pijanizma, koja se bez korjenite promjene kriterija rada, posebno na visokoškolskoj glazbenoj razini, neće moći riješiti.

Virtuozni Nokleberg

Obje finalne večeri EPTA-ina natjecanja održane su za pretplatnike ciklusa KDZ Piano fortissimo. Dva dana poslije, 16. veljače, u istom je ciklusu nastupio norveški pijanist Einar Steen Nokleberg, sa standardno koncipiranim programom pretežito ispunjenim djelima velikoga romantičarskog pijanističkog repertoara. Kao rođeni Norvežanin, Nokleberg je u program s razlogom uvrstio i skladbe Edvarda Griega. Započevši recital Haendlovom chaconnom u G-duru (u obradi Eugena d’Alberta), u čistoj romantičarskoj pijanističkoj gesti, Nokleberg je ostatak prvoga dijela programa posvetio isključivo Griegovim skladbama. Majstorova klavirska zbirka Lirski komadi, što ju je pisao praktički cijeli život, a sastoji se od deset svezaka s više od šezdeset skladbi najrazličitijeg nadahnuća, glazbene forme i sadržaja, zahvalni je dio romantičarske klavirske literature i pruža svakom pijanistu velike mogućnosti izbora iz jednog od najljepših i najzahtjevnijih romantičarskih glasovirskih ciklusa. Tri lirske minijature, Notturno, op. 54, br. 4, Šumska tišina, op. 71, br. 4, Proljeću, op. 43, br. 6, otkrile su poetični svijet Griegove klavirske glazbe, i to u interpretaciji umjetnika koji tu glazbu dobro poznaje i savršeno razumije. Nokleberg se Griegom bavi godinama, što je rezultiralo i njegovim snimkama integralnog Griegova glasovirskog opusa. S mnogo tonske finoće i nijansi, osobito u piano dinamici, vrlo kontrolirana daha fraze i sa stanovitom ležernošću izričaja, komotno i bez žurbe, Nokleberg je malo-pomalo otvarao slušatelju vrata Griegova čarobnoga klavirskog vrta. Kako je Grieg sam bio izvrstan pijanist, mnoga njegova klavirska djela pisana su izrazito virtuozno. Primjerice, balada u g-molu, op. 24, s podnaslovom Varijacije na norvešku temu, kojom je Nokleberg zaključio prvi dio zagrebačkoga recitala, u mnogim ulomcima, posebice pak u bravuroznoj codi, zahtijeva od interpreta naglašene virtuozne sposobnosti. Nokleberg je u velikom stilu odsvirao to pijanistički moćno djelo, otkrivajući svojom interpretacijom specifičnosti Griegova glasovirskog sloga, kao i značajke vlastita pijanizma. Nokleberg je nedvojbeno pijanist sklon suzdržanosti i poetičnoj izražajnosti štedljiv s forte dinamikom, nažalost nešto manje štedljiv s uporabom pedala, ali vrlo kontroliran u svakom detalju muziciranja. Mjestimice se mogla osjetiti njegova sklonost da cantileni i liniji općenito posvećuje veću pažnju od vertikale, tj. harmonijskog sklopa skladbe. To se čulo posebice u Schubertovoj sonati u B-duru, op. posth., gdje je harmonijska podloga lijeve ruke ostala odveć na površini, čime se gubila punoća cjelovite fakture, a izričaj svodio na melodijsku liniju s pozadinom prigušene pratnje. No, u pogledu tempa i protočnosti glazbe same, Noklebergova interpretacija nije bila bez uvjerljivosti i šarma, čime je publici osigurala nadasve ugodan završetak u cjelini zanimljive klavirske večeri.