Mjerilo naše iskrenosti

Mjerilo naše iskrenosti

XXX — files: antologija hrvatske erotske proze, autor i urednik Mario Zubak, Fokus komunikacije, Zagreb, 2002.

Može li u današnje vrijeme demokracije i slobodoumlja neka knjiga značiti pokušaj za osvajanjem još jednog prostora slobode? Čudno, ali može. Bez obzira na davno zaboravljen Zakon o šundu, čijim je ukidanjem objavljivanje erotske literature postalo slobodno, bez obzira na to što danas tijelo u reklamama može prodavati gotovo sve, nepristojne književne teme i dalje opstoje kao svojevrsni tabu. Kada Tomislav Sabljak kaže da erotika otvara prostor slobode — jer ta bitka za slobodu još nije dobivena, ili kada Milko Valent tvrdi da možda i živimo u zapadnoj civilizaciji, ali smo još prilično zaostali, misleći pritom na hipokriziju društva spram tih pitanja, zapravo im treba vjerovati. Upravo će ova knjiga konkretnim primjerima dokazati o problematičnom društvenom, ali i književnom statusu literature koja zadire u najintimnija područja života.

Legalna tema

Zašto bi seks bio manje legalna tema od novca ili smrti, pita se priređivač ove antologije, čiji je cilj još jednom potvrditi da ova književnost, koja pri čitanju potiče osjećaje koji se ne tiču isključivo estetskih, može biti visoke književne kvalitete. Bez obzira što je antologija sastavljena u svrhu čistog čitalačkog užitka te oslobođena teških i pametnih termina, Zubak je ozbiljno pristupio zadatku predstavljajući erotsku literaturu sveobuhvatno — kroz tekstove, biografske podatke i intervjue s piscima, a među izabranim tekstovima nerijetko su oni koji nekom osobinom znače novost ili prekretnicu unutar žanra.

Duhovito koncipirana, antologija i sama kao da slijedi erotski čin, pa će uvodom, Predigrom, Zubak odrediti osnovne književnopovijesne koordinate smještajući erotsku prozu u okvir koji manje upućenima omogućuje lakše praćenje antologije. Prvo poglavlje, Defloracija, prvi je suvremeni erotski prizor iz cenzuriranog romana Čangi Alojza Majetića, a nakon toga slijede Sedmorica veličanstvenih — Ivan Kušan, Zvonimir Majdak, Tomislav Sabljak, Pero Kvesić, Milko Valent, Borivoj Radaković te Predrag Raos, glavni predstavnici punokrvne hrvatske erotske proze, uz čije se tekstove nalaze zanimljivi uvodni intervjui u kojima autori govore o raznim pitanjima vezanim uz tu prozu — o vlastitim stavovima o erotici, društvenoj i strukovnoj (ne)prihvaćenosti, načinima egzistiranja takvih djela, cenzuri, ali i anegdotalnim situacijama, čime daju dobar uvid u društvenopolitički kontekst unutar kojega je desetljećima nastajala ta literatura. Kako su nerijetko ti pisci bili stigmatizirani od vlastite struke, ključnu ulogu — kako za poticaj pisanju tako i za opstanak te vrste književnosti, odigrali su upravo časopisi koji su, ravnajući se zakonima tržišta, za erotsku prozu uvijek bili zainteresirani. Treći dio antologije sadrži tekstove isključivo objavljivane u novinama, podsjećajući pritom i na zlatna vremena časopisa poput »Starta« i »Erotike«, u kojima se dogodio sretan spoj visokih naklada i zadržavanja kriterija. Potkraj antologije predstavlja se aktualna situacija, u kojoj marginalizirana erotska literatura opstaje zahvaljujući oazama poput natječaja u »Nacionalu« ili djela kruže zagrebačkim književnim podzemljem, poput romana pisca Frana Nischta, čijim predstavljanjem Zubak zatvara antologiju.

Muška dominacija žanrom

Pored općeg pregleda i dokaza o muškoj spisateljskoj dominaciji žanrom, izbor antologije omogućuje sagledavanje te proze sa još nekoliko strana. Osim što se u tekstovima jasno razabiru brojna poetička obilježja koja svjedoče o njezinoj tematskoj i idejnoj raznolikosti, jedno od ključnih pitanja ono je o stajalištu spram erotske literature svakoga od ovdje predstavljenih autora. Razmatranje razloga njihova pristupanja u krug pisaca stigmatizirane literature dovodi do unutarnje podjele na one koji pišu erotiku (potaknuti najčešće egzistencijalnim razlozima iza kojih slijede književni) te one koji pišu književnost u kojoj erotika nije u prvom planu, pa te pisce obilježava i odbijanje objavljivanja u časopisima. Tretiranje erotske tematike kao sredstva provokacije i napada na institucije, koje nema mnogo veze s njezinom primarnom uporabom, sljedeće je obilježje, u antologiji možda najdosljednije i najbolje prikazano na primjeru Milka Valenta. Odnos spram humora u pisanju erotike također se pokazuje kao važan aspekt koji dijeli pisce na one koji će se utjecati humoru u različitim oblicima — od poetike pretjerivanja do fantastičnih motiva, upravo iz uvjerenja da se time stvara odmak potreban za književno pisanje, dok će se drugi dio protiviti takvim stavovima zahtijevajući ozbiljnost (Radaković) ili čak pronalazeći tragične i fatalne crte u strasti koja vodi jedino patnji (Sabljak). Uvid u razdoblja daje nam i prikaz različitog tretiranja muško-ženskih odnosa unutar erotske literature, možda čak i svojevrsne mode (koju ne treba brkati s osobnim stavovima pisaca), koja se kreće od prikaza svijeta macho-muškaraca zavidnih proporcija u kojem se žensko tijelo nalazi tek kao objekt svakojakih maštarija, preko pokušaja pisanja iz ženske perspektive sve do potpune ravnopravnosti spolova te novijih prikaza istospolne ljubavi. Pojam književne mode moguće je primijeniti i na sam pristup stilu pisanja, čija je promjena najuočljivija u prijelazu iz filozofskog, intelektualističkog pristupa spolnosti u osamdesetim godinama u svojevrstan realizam devedesetih.

Nije to niža književnost

Mogućnost slobodnog govorenja i pisanja o pitanjima spolnosti zapravo ima dublje značenje od primarne funkcije na koju se najčešće pomišlja, pa erotsku literaturu ne treba shvaćati kao nižu književnost koja propagira ono nagonsko u čovjeku koje dovodi do gubitka njegova dostojanstva, nego kao sredstvo za rušenje nepotrebnih tabua i lažnoga morala — kako je shvaćaju i pisci uvršteni u ovu antologiju. Na taj način ona postaje mjerilo naše iskrenosti prema samima sebi. Stoga treba pozdraviti ovakva izdanja, bez obzira na osobne afinitete prema tematici ovdje predstavljenih djela.

Ljubica Anđelković