Mali teatar za velike umjetnike

Mali teatar za velike umjetnike

Od svih današnjih kinodvorana jedino je dvorana u Tuškancu bila kazalište i jedino u njoj postoje arhitektonski uvjeti koje traži ambiciozni projekt druge scene HNK (provjereno dobra akustika, vrlo visoka pozornica, prostorije za glumačke garderobe, dvorane za probe i za smještaj dekora, veliki atrij i foaje), koji pored sadašnje dramske Scene Habunek predviđa i komorne operne i plesne predstave

Prije sto osam godina, otvaranjem nove zgrade HNK, to je kazalište, voljom birokracije koja je dotadašnje kazalište na Markovu trgu pretvorila u uredski prostor, sačuvavši samo malu dvoranu (danas Vijećnica Gradske skupštine Zagreba), izgubilo povijesnu priliku da dobije drugu scenu. Danas gradska administracija kupnjom tri kinodvorane hrvatskom kazalištu vraća dug. I to s kamatama.

Prije osamdeset godina (o čemu je bilo riječi u prošlom broju »Vijenca« u tekstu Gorana Ivaniša) Hrvatsko narodno kazalište prvi je put dobilo toliko željenu drugu pozornicu, i to u tzv. Streljani, Društvenom domu Građanskog streljačkog društva na Tuškancu (danas Kinu Tuškanac), u kojoj se i prije toga, od 1838. pa do 1923 (dakle punih 85 godina!), odvijaju razne glazbene, kazališne i plesne manifestacije.

A točno prije pedeset godina osnutkom Zagrebačkoga dramskog kazališta u Frankopanskoj (danas DK Gavella) HNK ostaje bez druge zgrade, što je bio gubitak koji se unatoč brojnim povremenim pokretanjima druge scene u drugim prostorima (Komorna pozornica u dvorani ADU, Mala scena Trešnjevka, prostor Ansambla Lado, Pokusna dvorana na drugom katu HNK, RANS Moša Pijade), o čemu piše Snježana Banović u tekstu Hrvatska drama u kontekstu komornih pozornica Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta od 1957. do danas u časopisu »Kazalište« br. 9-10 iz 2002, nije uspio nadoknaditi.

U godini dviju važnih obljetnica HNK bi mogao konačno riješiti taj problem ulaskom upravo u zgradu koja je bila njegova prva druga pozornica, u povijesnom objektu koji je jedan od najstarijih scenskih prostora u Hrvatskoj uopće. Od svih današnjih kinodvorana jedino je dvorana u Tuškancu bila kazalište i jedino u njoj postoje arhitektonski uvjeti koje traži ambiciozni projekt druge scene HNK (provjereno dobra akustika, vrlo visoka pozornica, prostorije za glumačke garderobe, dvorane za probe i za smještaj dekora, veliki atrij 15 x 7 m i foaje 4 x 23 m), koji pored sadašnje Scene Habunek (koja djeluje na udaljenoj i neprikladnoj lokaciji na Pešćenici) predviđa i komorne operne i plesne predstave.

Uz dužno poštovanje prema Hrvatskoj kinoteci i Filmskom centru, čiji rad od svih novina upravo »Vijenac« najisrcpnije prati i podupire, a čiji je smještaj za hrvatsku kulturu neopisivo važan, treba reći da zgrada Studentskog centra (u sklopu koje je kino s tisuću mjesta potpuno neiskorišteno), čijim će se dogovorenim preuređenjem dobiti dvije manje kinodvorane i ostali potrebni prostori za rad te iznimno važne ustanove, ne može postati objektom primjerenom, primjerice, za potrebe HNK u Zagrebu. Stoga ne treba propustiti povijesnu priliku da se zgrada u Tuškancu vrati u kazališnu funkciju.

Kazalište u Tuškancu u kritikama u »Vijencu«

No, zavirimo na trenutak u arhiv i pogledajmo kako je otvaranje kazališta u Tuškancu dočekao tadašnji »Vijenac«, kombinirajući potporu namjerama i veliku skepsu i cinizam prema repertoaru te kuće.

U redakcijskom komentaru u »Vijencu« iz 1923. tako piše: »Ova je sezona imala da dade Zagrebu još jedan teatar... Tako bi se konačno imao riješiti problem dramskoga teatra, koji je za napredak i kulturu naše metropole poslije oslobođenja postao životnim pitanjem. U državnoj subvenciji predviđen je rad u oba teatra i tako bi s materijalne strane bilo to pitanje uređeno. No gdje je sreće, tu je i nesreće; sve je bilo uređeno i ražanj bio usječen, ali zec je ostao u šumi. Taj zec bi morao biti sama zgrada u Frankopanskoj ulici, koju treba još dograditi i urediti, a baš zato nije bila određena suma, koja bi napokon uredila i to pitanje. I tako bi i ova sezona ostala bez teatra, da se ljudi nisu dosjetili nečemu što bi moglo taj ahasverski teater provest između Scile i Haribde i postaviti ga na otvoreno more, da zaplovi konačno svojom pravom strujom.

Mandragola, Bajadera i Kozmički žongleri

Ta je pametna ideja teater u Tuškancu, u kojem će se servirati publici lake stvari, da joj jedamput dođe duša na mjesto, kad je već toliko godina uzaludno uzdisala za operetnim teatrom i lakom komedijom. Publika će biti sretna, riješila se ljute aždaje moderne drame i opere Debisia, Wagnera, Šekspira i svih tih mučitelja nježnog i osjetljivog purgerskog mozga i dobila konačno svoj ideal — operetu, otvorit će svoje masne duboke kesurine, i novac će padati kao kiša. To je eto motiv, koji je vodio upravu da otvori kazalište u Tuškancu. Novac, koji tamo padne, određen je u svrhu izgradnje dramskog teatra u Frankopanskoj ulici, a jer svrha posvećuje sredstvo, ne preostaje ni nama ništa drugo, nego da namignemo obješenjački kazališnoj upravi, što se tako mudro prihvatila posla i to sve mučke, da se ’vlasi’ ne dosjete. Ako nam zbilja dogradi to nesretno kazalište, mnogo ćemo joj toga oprostiti, što smo joj inače trebali grdno zamjeriti.«

No uprkos očekivanjima, na repertoaru kazališta u Tuškancu vrlo su se brzo našla i brojna kvalitetna djela, pa i moderne drame stranih i hrvatskih autora, a u njemu su počeli djelovati neki od najvećih kazališnih umjetnika tog doba (o čemu je bilo riječi u prošlom broju »Vijenca«), pa su se ubrzo u »Vijencu« mogle pročitati i vrlo pohvalne kritike nekih premijera.

U ožujku 1924. u povodu premijere Mandragole Niccoloa Machiavellija u režiji Ive Raića »Vijenac« piše: »Režija je ovo djelo iscrpla do najmanjih sitnica i ansambl uvježbala do virtuoziteta... Igra glumaca bila je od naročitog efetka, stilistički dosljedna, izrađena i uigrana tako da je čitava predstava završila u potpunoj skladnosti... Inscenacija je Ivana Gundruma svojom izrazitom jednostavnošću potpuno harmonizirala sa žarkim upravo brutalnim duhom Machiavellijeve komedije.«

U listopadu 1924. »Vijenac« piše: »Opereta iznijela je pod ravnanjem g. Krešimira Baranovića Kálmánovu operetu Bajadera. Ova opereta imala je svoj najbolji uspjeh u malom kazalištu. Još ni jedna stvar nije tolikom snagom i poletom igrana kao ova u tuškanačkom teatru. Glavne partije kreirane su po g-i Plak, gđi Mosinger, g. Šepcu i Biničkiju. Svi su dali svoje najbolje, da donesu pravi štimung i polet. I sa muzičkoga gledišta to je najbolja opereta od svih modernih, koje su ovdje igrane« (dr. Kazimir Krenedić).

Bivaju posebno zapaženi i talenti nekih mladih glumaca, pa tako u povodu premijere Scampola Darija Nicodemija u režiji Aleksandra Biničkog u veljači 1925, »Vijenac« ističe da je (tada 22-godišnja) Nada Babić »od početka do kraja u dugoj i napornoj ulozi ostala na visini i pokazala da je svoju ulogu ne samo savjesno izradila, iscizelirala, već da se u njoj potpuno uživila; otud ona iskrena tuga u njenim očima, otud i njene iskrene suze, onaj zvonki smijeh, ona prpošnost i obijest, sve na svom mjestu, a otud i onaj burni aplauz publike, koja je s prvim nastupom gđice Babićeve u glavnoj ulozi bila ne samo zadovoljna, već upravo očarana«.

U travnju 1926. održana je premijera Kozmičkih žonglera, prvoga dramskog teksta Kalmana Mesarića, u režiji Tita Strozzija, vrlo smiona spisateljskog i režijskog eksperimenta. »Vijenac« tada piše:

Metafizička scena

»Onima koji su naučeni gledati na daskama samo kopije svakidašnjega života u svim njegovim stavovima i raspoloženjima, izgledao je svakako neobičan ovaj burleskni teatar. Jer ovdje je drukčiji ne samo stav gledaoca prema pozornici, nego i tok njegova doživljaja. Mi tu ne gledamo samo kakve konzekventno, i logički i psihološki izgrađene tipove i karaktere kako smo naučeni u tradicionalnoj drami. Ovdje je sve svedeno na simbole, a i simboli nisu samo igra fantazije, oni su psihološki u osnovu fundirani. Za razliku od drugih mi bismo tu scenu mogli nazvati metafizičkom, jer njezino stremljenje prelazi u neke vrsti scensku metafiziku, protivno od ’fizičke’, naturalističke i verističke scene...

...Treba još da se naročito istakne režiser Tito Strozzi, a s njim i scenograf Uljaniščev... S ovom svojom scenskom postavom Strozzi se je afirmirao i na jednoj novoj strani kao režiser od velike mogućnosti, koji ima ne samo ljubavi, nego i smisla i shvatanja za novo. Njemu je prilično uspjelo da i glumce, odgojene i rutinirane u sasvim drugom duhu, približi tome shvatanju, iako je to vrlo teško s obzirom na primitivnost i slabu kulturu većine naših glumaca, kojima je to sve vrlo daleko i strano. Bilo bi dobro za njega da se potpuno posveti režiji, jer njegovi glumački eksperimenti samo opterećuju njegov razvoj, koji bi na režijskoj strani bio siguran...«

Preseljenjem druge scene u Frankopansku ulicu 1929. ideja o sceni na Tuškancu nije posve napuštena. Kao voditelj Dramskog studija, Tito Strozzi uputio je 1948. intendantu HNK Ivi Tijardoviću i ravnatelju drame Ranku Marinkoviću pismo (kopiju pisma je ovih dana, nakon zamolbe redakcije »Vijenca« za pomoć oko pronalaženja podataka o kazalištu u Tuškancu, pronašla gospođa Eliza Gerner u osobnom arhivu Tita Strozzija), u kojem se između ostalog navodi: »Nakon ispitivanja svih mogućnosti u Malom kazalištu, došao sam do uvjerenja, da bi se mnogo više isplatilo preseliti se iz te promašene zgrade u sadašnji kinematograf na Tuškancu, gdje se pružaju mogućnosti da se adaptacijom stvori dramski teater, koji bi mogao davati i najveće predstave...«

Nadamo se da će Strozzijeva želja, pola stoljeća nakon što je HNK u Zagrebu ostao bez druge zgrade, u ovoj godini konačno postati stvarnost.

Zlatko Vidačković