Latentne utopije

Latentne utopije

Posjetitelji na izložbi mogu doživjeti raznolika iskustva prolazeći labirintom neobičnih prostora i instalacija, stranih poznatim arhitektonskim i interijerskim tipologijama, čiji začudni, čak bizarni dojam pojačava historicistički okvir muzeja

U množini raznolikih kulturnih atrakcija što ih tijekom ove godine nudi Graz, europska kulturna metropola 2003, svoje mjesto našla je i arhitektura. Iako u tom području najveću pozornost privlače čak četiri nova kapitalna zdanja, od kojih je najizazovnije ostvarenje Kunsthaus autora Petera Cooka i Colina Fourniera, još u gradnji (otvaranje je najavljeno za rujan), i u temporalnim je događanjima arhitektura dobro zastupljena. Trenutno su u tijeku dvije zanimljive izložbe — jedna pod naslovom Jože Plečnik i Ljubljana (postavljena u Gradskom muzeju do 30. ožujka) prezentira, u odnosu arhitekta i njegova grada, znani prinos velikoga slovenskog majstora povijesti srednjoeuropske arhitekture, dok izložba Latentne utopije (u Landesmuseumu Joanneum do 2. ožujka) donosi reprezentativan izbor suvremene svjetske eksperimentalne arhitekture u svrhu »stimulacije refleksija na moguće potrebe i aspiracije neposredne budućnosti«. Znakovito je što je upravo tom drugom izložbom, otvorenom još potkraj prošloga listopada u sklopu tradicionalnoga festivala kulture steierischer herbst, povezujući ga tako s manifestacijom Graz Zweitausenddrei, de facto startao ovogodišnji kulturni megaprojekt i prije službenoga početka. Time se očito htjela naglasiti privrženost gradske kulturne elite, pomalo frustrirane gracerskom gemütlich-atmosferom, avangardnim umjetničkim težnjama, a razlog zašto je izabrana baš arhitektura treba tražiti u orijentaciji lokalne arhitektonske škole suvremenom izričaju i dobrim vezama s planetarnim središtima eksperimentalne arhitekture (London, New York).

Svakom vremenu njegova utopija

Kuratori Zaha Hadid i Patrik Schumacher uvrstili su u svoju selekciju važan segment međunarodne scene arhitektonskih vizionara: vodeće zvijezde što su godinama u špici avangarde poput COOP Himmelb(l)au i same Hadid; nadolazeće snage — grupe Servo, Ocean, koje na početku karijere djeluju isključivo putem izložbi i publikacija; zatim etablirane mlade lavove — FOA, MVRDV i UN Studio, autore važnih kuća što pomiču granice discipline; radikalne inovatore kao što su Greg Lynn, Reiser-Umemoto i Asymptote, koji sve češće prelaze s teorije na praksu; kao i dvojicu najplodnijih produkt-dizajnera, Rossa Lovegrovea i Karima Rashida, koji kombiniraju uspješnu komercijalnu produkciju s praksom radikalnog eksperimentiranja.

Koncepcija izložbe polazi od konstatacije kako »svako vrijeme treba svoje utopije, a društvo bez refleksije o vlastitom razvoju sablasno je i čudovišno«. No, utopijske se spekulacije u kontekstu današnjih složenih društvenih procesa čine upitnima, pa čak i naivnim. Višeznačnost i nepredvidivost nadolazećih društvenoekonomskih formacija odbacuje metode usmjerene izravnim i jasnim ciljevima, a vladajući koncepti pluralizma, heterogenosti i virtualnosti dokidaju ključne postavke modernizma i označavaju kraj univerzalnosti, projektivnosti i svakoj ideji o nekom budućem idelnom redu. Težnju za pojedinačnom utopističkom vizijom zamjenjuje množina latentnih utopija, začudnih apstraktnih koncepata pritajenoga socijalnog sadržaja što se formom izložbe koriste kao poljem javne prezentacije i testiranja vlastitih potencijala. Radikalne nove ideje iz laboratorija neoavangarde više postavljaju pitanja nego što daju odgovore, a umjesto cjelovite utopističke vizije boljeg života aspiracije usmjeravaju funkciji katalizatora u ko-evoluciji fragmenata novih životnih procesa.

Instalacije i rasponi

Tendencije istraživanja inovativnih prostornih kondicija snažno su potaknute razvojem digitalnih medija. Eksplozija donedavno neslućenih mogućnosti novih tehnologija potiče arhitekte na kreativnu igru, eksperiment i preuzimanje artističkih strategija u obliku interaktivnih instalacija i ambijenata što stimuliraju sva osjetila, a pravi smisao nalaze izvan domašaja stvaratelja u kreativnom angažmanu motrioca. Posjetitelji na izložbi mogu doživjeti raznolika iskustva prolazeći labirintom neobičnih prostora i instalacija, stranih poznatim arhitektonskim i interijerskim tipologijama, čiji začudni, čak bizarni dojam pojačava historicistički okvir muzeja: instalacije u rasponu od trodimenzionalnih apstraktnih kompozicija (Ocean North) do modela konkretnih projekata unutar kojih se možete kretati posredovanjem kamere (COOP Himmelb(l)au: Muzej konfluencije, Lyon), od neobičnog mobilijara (Ross Lovegrove) do poluapstraktnih nastanjivih okoliša kao pozornica novih životnih stilova (Zaha Hadid: Domestic Wave). Neki od radova generiraju nove prostorne kondicije manipulacijom svjetla i zvuka (Reiser & Umemoto: Flux Room), drugi optičkim efektima sugeriraju beskonačnost svemira (Softroom: Soffit). Površine se izvijaju i zidovi dišu reagirajući na podražaje ili hod prolaznika (veech. media. architecture: e2R black), a objekt u obliku bestežinskih zračnih jastuka odbacuje ideju ograničenog entiteta pretapajući se u mrežu međuodnosa (AGPS: Genesis and Structure).

Izloženi radovi pokazuju širok raspon interpretacija zadane teme, a kakav će utjecaj na budući život imati dalji razvoj i primjena u arhitekturi novih materijala i sljedeće generacije elektroničke inteligencije, tek treba istražiti. No s pravom se možemo zapitati nije li od projekta utopije preostala tek žudnja. Ono po čemu se današnje vizije razlikuju od ideja prethodnika (Kiesler, Archigram) ponajprije je vezano uz digitalno generirani perfekcionizam i osobito mogućnosti oprostorenja u realnoj arhitekturi, što se jasno vidi nedaleko od izložbe na gradilištu »plavog mjehura« odnosno »prijateljskog aliena«, kako autori prozvaše novi Kunsthaus. Stoga možemo ustvrditi kako medialab-arhitektura sve više postaje naša svakodnevica.

Vinko Penezić