Kupus naivnih mirakula

Kupus naivnih mirakula

Kada je riječ o našim kolekcionarima umjetnina, uz časne iznimke koje poznajemo, ne držimo ih posve ozbiljnom sortom. Većina tih sakupljačkih strasti pripada onom redu vrijednosti koji udovoljava taštinama, prestižnim natjecanjima kao i onom poslovičnom isticanju vlastitog (ne)ukusa koji ne prožima nikoga

O strastvenim sakupljačima umjetnina te o njihovim zaslugama i ulogama u kulturi već je dosta toga rečeno. To je od papa i Medičejaca do Kahnweilera, Morozova te novih korporacija i kolekcija drevna i zahvalna tema. Suženo na ove naše prilike ta tema ovako odoka ukazuje na moć koja je loše raspoređena. Uz znalce i ljubitelje, zaljubljenike i snobove novi sakpljači — uglavnom političari i novi bogataši — zatvaraju strujni krug u sredini u kojoj je propast tzv. srednjeg sloja dovršena i gotova stvar. Njegovo dizanje glave je kao i za mitsko biće (Katoblepa) s velike glave koju nosi s mukom (po Pliniju i Borgesu), nije nimalo izgledno. Stvari su barem ovdje, u tom smislu, prilično jednostavne.

Autentično ne može biti neaktualno

Vijest da je financijski mogul i najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates bacio oko na djela jednoga našeg umjetnika izazvala je ovdje svojevremeno veliki nemir i nevjericu. Ima li u svemu tome istine ili ne, meni osobno i nije bilo važno, i sve to nema ništa s mojom nevjericom ili vjerovanjem u lažnost ili istinitost te glasine ili istine. Zašto? Pa zato jer vjerujem da u djelima samima boravi nada i da njihova slava dolazi iznutra, a ne izvana. Kada bi mi netko rekao da je Keser, Bućan, Jurić, Demur, Franke... (a taj bih popis mogao radosno širiti), postao predmetom sličnog interesa, rekao bih — konačno! premda je posve jasno da su mehanizmi takvih uspjeha drukčiji i da ne zavise samo o vrijednosti nekoga rada. Ja ipak vjerujem u dostižnu pravdu za one ljude i umjetnike koji vode nepotkupljiv i autentičan život i koji ispravno smatraju da autentično ne može biti neaktualno. Uvjeren sam da će pravda sustići brojne naše umjetnike kako i ova zemlja bude prihvaćala standarde svijeta i kada postane nalik zemljama uredne kulturne prošlosti i sadašnjosti, kada hodočasnici u ove egzotične krajeve ili kapital neće glumiti Alicu u zemlji čudesa i neće propitivati samo čuda hrvatske naive nego će se raspitivati i o drugim vrijednostima.

Tko ima šansu? Mnogi. Šansu svakako nemaju ljudi koji su inventar shvatili invencijom, koji guslaju u diple junačke. Šansu nemaju recidivi folklornih babilonija, dokazi rase i sredine na naš bigotni način pukog isticanja zavičajnih drangulija i specifičnosti. Šanse nemaju ni oni koji samo osluškuju, a ne stvaraju svoje vrijeme, kojima čitav život prođe u tom osluškivanju i koji još u kolijevci koloniziraju svoja uvjerenja — oni koji su svu svoju pažnju i svoje poticaje usmjerili i sveli samo na hvatanje znakova vremena, odnosno pukoga snalaženja u njemu.

Kada je riječ o našim kolekcionarima umjetnina, uz časne iznimke koje poznajemo, ne držimo ih posve ozbiljnom sortom. Većina tih sakupljačkih strasti pripada onom redu vrijednosti koji udovoljava taštinama, prestižnim natjecanjima kao i onom poslovičnom isticanju vlastitog (ne)ukusa koji ne prožima nikoga. Osim toga, riječ je manje-više o istim imenima i djelima, o promenadama konja i ljepotica, o pasatizmu hrvatskoga polumraka, punoga tajni i poslovičnoga pesimizma, i dakako onog svjetskoga čuda na Banovu trgu u dućanu žalosnih šuškarija u kojem je kriterij čisti kretenij, koji ćemo naći u najvećim državnim zgradurinama, uz koje se vole slikati vodeći kapetani, noštromi i kuhari ovoga havariranoga i ruzinavoga broda. Opipljivija i realističnija i tvrđa varijanta svega toga vidljiva je u novoosvojenim gradskim predjelima u pravim najezdama na nove zelene gradske površine s novim zgradurinama, ulaznim trijemovima, ogradama opremljenim kamerama koje flankiraju lavovi i himere, a bogme i prave zvijeri.

Skup komad pa povoljno!

Kolekcionari hrvatskih prostora, to su svojevrsni summo borci međusobnog odmjeravanja, pretjecanja i zaostajanja. Oni se propituju tajnim i javnim kanalima manje-više uvijek o istim imenima, likuju nad delicijama neke male prijevare (skup komad pa povoljno!) stvarajući uglavnom domovinski mozaik, međusobno se odmjeravajući, hvaleći se nekim boljim komadom koji su drugomu (posve sličnomu) digli ispred nosa. To je neki oblik društvene igre, pitanje pukoga prestiža i poneke izopačene strasti, koja se odmjerava, a koja ne promišlja. Ti skupljači fosila i raznorodnih otpadaka ostat će jednom u miru s kupusom naivnih mirakula i čuda od jednoga dana, oboružani fiškalskim sentimentima domoljubnih simbola s mentorstvom grotesknih promotora koji nagovaraju na neprirodno davanje novca za sumnjive stvari.

Kolekcionari na naš način proizvod su lančane reakcije, akcelerirani dakle poradi još jednoga polja odmjeravanja. To je zapravo šaljiva skupina moćnih ljudi. Njihove su zbirke pune svega i svačega, brojnih atributivnih nedoumica, ali i slatkorječivih certifikata ispisanih od najvećih stručnjaka za zavrzlame, koji u svojoj kićenoj blagoglagoljivosti utvrđuju da slika ne samo da odgovara imenu i opusu nego da je umjetnik bez te slike gotovo nitko i ništa, da je to djelo antologijski primjer bez kojega se buduća monografija i opus krezubo smješka. Tu su i kolege koji uživaju od svakog upitnika i nedoumice (imao sam priliku vidjeti tu preobrazbu vrlo sumnjive robe pokrivene mišljenjem najuglednijih kolega) čiribu-čiriba riječima stručne frazeologije stvoriti uskličnik.

Unutrašnji platni promet

Jasno, postoje i oni koji sakupljaju likovna djela prema kriteriju jasne, sređene (kronološke, stilske i tipološke) povijesti moderne umjetnosti, što nastoje sastaviti mozaik i sliku cjeline i rezultati su katkada vrijedni poštovanja. Pa ipak, njihovo slijepo držanje u sigurnosti daje im pomalo i status ziheraša koji stvaraju pomnjiv zbroj provjerenih vrijednosti i uredni popis imena što ga prati razumljiv i opravdan osjećaj dobra i pametna ulaganja. Tu zapravo nedostaje malo rizika da djeliće svoje milosti raspodijele i na one koji od budućnosti imaju što očekivati. Jer da nije bilo sanjara s novcem, povijest umjetnosti drukčije bi izgledala.

Najčešće je riječ o vrsti skupljanja koja se vezuje uz stanovito domoljublje i tim zbirkama, općenito govoreći, dobro ide unutra. Prodaja ide, ali to je unutrašnji platni promet, koji se zaustavlja na prvoj granici, uzmimo kod Bregane u Sloveniji. Ako se još jučer odlazak u Prag smatrao isplativim, u novije se vrijeme takvim smatra izlet u Beograd ili Novi Sad kako bi se za manje novce nabavila neka uglednija vrijednost. Uostalom, proces razduživanja traje i — svakomu svoje! Stvaranje vlastite države ubrzava procese utoka rasutih stvari u domicilna njedra. Svoj svome i svoj na svome! Jest da je umjetnost univerzalni govor i da je, primjerice, Bukovac majstor kakvih je malo u Europi, ali ipak ovdje najviše vrijedi. Jer koga bi vraga u Hrvatskoj predstavljao A. Ströbl ili Rippl Ronai József — sjajni kiparski i slikarski protagonist moderne mađarske umjetnosti!? Bilo bi pomalo šaljivo tumačiti kako u zbirci imate ponajbolje djelo bugarskog umjetnika (nije, nije Christo!), kojeg ćemo prvom zgodnom prilikom nakon kraćeg taktiziranja iz posve razumljivih razloga radosno dostaviti nekom tamošnjem domoljupcu — utoliko lakše ukoliko je teža ponuda. Imate u svakoj zemlji i na svim stranama svijeta kolekcionare nacionalnog blaga koje razumljivo ponajviše vrijedi unutar svojih granica, a gotovo ništa ili posve malo izvan jednog etnosa, povijesti i sentimenta. Umjetnost doduše ne poznaje granice, ali stvorena djela imaju očito neka ograničenja. Drukčije stoje stvari s recentnom umjetnošću, koja se oslanja na nove informatičke, tehnološke postupke i potpunije ostvaruje izgubljeni ideal univerzalnosti po kojem se s nekim djelom makar iz posljednje renesansne bottege jučer i danas može kamo se hoće. Nama je u svemu tome mnogo važnije da je Ćulinović ili Medulić dobar slikar, a tek potom da je Hrvat, te da je je dio svjetske i hrvatske baštine pri čemu ovo drugo ispunja ponosom. U tim relacijama možemo i u prošlosti i u sadašnjosti govoriti o brojnim našim odličnim umjetnicima unutar umjetnosti koja vidi svoju budućnost — kako misli Clear danas ili Nietzsche jučer — u raznolikosti i posebnosti. Ali to nije posebnost etničkog ili rasnog ornamenta; prije otklon od konvencije, otklon od navika i mlitavih — bilo pasatističkih bilo novovremenih — standarda.

Snobovi i oko njih

Zapravo ova se tema može razlagati na više načina, po brojnim vertikalnim i horizontalnim pravcima. Postoje u Hrvatskoj raznorazni oblici kolekcionarstva, ali se dva oblika koji su gotovo i politički i civilizacijski određeni mogu izdvojiti. Prvi nosi osjećaj za svoju kulturnu baštinu vezan sa stanovitim domoljubljem (političari, novi poslovni i uspješni ljudi) ulažu u polje u kojemu vlada sigurnost i gdje nema nikakva rizika. Ta ljubav nije posve slijepa nego je pomalo i pragmatična; kupuje se, naime, ono što se sutra može prodati. Postoji i ona druga svijest, koja se okreće širim znakovima višeg i čišćeg ukusa, koja od prošlosti skuplja egzatovce, novotendencijaše, gorgonaše, a danas djela mlađih umjetnika koji se referiraju na scijentističku i higijensku (nepričljivu) varijantu umjetničke avangarde. Tu je i pitanje dobnih granica. Riječ je u tom drugom slučaju o mlađim ljudima, o novom tipu promišljanja svojega životnog ili radnog prostora. Stari domoljubni kolekcionar vjeran je mitovima, arhetipovima, fetišima, zanatu, solidnosti izrade, ulju na platnu... a uz to je i sentimentalan prema prošlosti, dok drugi u prošlosti traži samo znakove čistog estetskog užitka, a ponajmanje povijesno ili kolektivno zrcalo zajedničke i zasebne sudbine.

Kolekcionari, kakvi-takvi, potrebni su svima. Potrebni su i snobovi koji, ne razumijevaći mnogo, kite svoje prostore stvarima o kojima i sami ne misle dobro. I premda je poruga često upućena snobovima, mišljenja sam da snobove treba njegovati. Smatramo ih nekom stepenicom do prave umjetnosti, do jednom odnjegovana ukusa. Moguće je lako i pretpostaviti ono što se čini nemogućim, naime, da snob jednom postane znalac, da znatiželja ili puka želja za odmjeravanjem u tolikom prometu svega i svačega polako preraste u dobar i sasvim solidan izbor i ukus. Dugoročno gledanje stvari koje niti si volio niti razumio nošeno nagonom odmjeravanja ljekovito i neopazice uvlači u tajne umjetnosti otkrivajući unutrašnje razloge života djela. A prvobitno pitanje što to u tome vide drugi, a ja ne? ili zašto su spremni za neku mazariju platiti toliku cijenu? u iskrenih ljudi (a takvi se trenuci nađu i u snoba) rađa svojevrsnim obraćeništvom. Tu, sada, postajemo nejasni, pripisujući djelu veliku moć sugestije — moć koju pomalo mistificiramo uvjereni da putovi umjetničkoga djela idu od praznovjerja do pravovjerja i da, kada je riječ o znalcu i laiku, nije riječ o tolikim udaljenostima. Čovjek koji ima dar slušanja može jednom i čuti samo djelo kako nas, što bi rekao Schopenhauer, prvo oslovljava.

A za snoba je inače vrlo važno pitanje da li je neko djelo reproducirano u nekoj knjizi, publikaciji, katalogu. On tako, s većim i obično stručnijim autoritetom, dijeli rizik svoje odluke. To je za njega važan osjećaj sigurnosti. Pa ipak, usprkos uvredama ili podsmijehu koji može sustići snobove, s njima treba postupati posve nježno. »Snobovi su, ma koliko to čudno zvučalo, pozitivni sloj ljudi. Društvo koje nema snobova nema ni umjetnosti« — kaže kiparica M. Ujević.

Kloniranje

Ništa slabije pitanje (ne samo doduše za snoba) jest pitanje od čega je djelo sačinjeno. Ulje na platnu ima status božanstva, dok crtež, akvarel, pastel... ili lesonit, daska, papir, a da o novim ili odbačenim materijalima ne govorimo, nisu ni izdaleka na takvu glasu. Da li je nešto u ulju ili usireno, važno je pitanje koje se vezuje uz trajnost djela, o kojoj doduše brinu i ozbiljni tumači suvremene umjetnosti, muzeji suvremene umjetnosti, svjetske fundacije i korporacije koji skupljaju recentna djela i deponiraju u podrume »mnogo vreća s pijeskom i mnogo konceptualne kartonske ambalaže. Sve u svemu nije sve to tako strašno; za petnaest godina muzejski će konzervator zamoliti začas nosača s ugla ne bi li malo raščistio podrume u koje više ne stanu umjetnine; Ne bi li vam ova vreća pijeska dobro došla za vaš vrt?« — pomalo ironično o stanju drukčijeg skupljanja modernoga blaga piše J. Ph. Domeco (Suvremena umjetnost nasuprot modernoj umjetnosti?), dok bismo mi to prije podveli pod kontradiktorno deponiranje nečega što po naravi svojega bića ne može ili nije smjelo biti arhivirano. Jer deponiranje neke konceptulane akcije potaknute i izazvane posve konkretnim trenutnim konstelacijama u podrumu ili deponiju gubi svaki smisao (što se događa velikim muzejama i galerijama) te akciju svodi na puki artefakt. To je krivo kolekcioniranje ili, bolje rečeno, to je kloniranje. Oblik se, naime, može rekonstruirati, ali sadržaj — nemoguće.

Ive Šimat Banov