Istinska toplina

Mate Sušac, Krijesnice s Prozračca, Matica hrvatska Čitluk, Brotnjo, 2002.

Dječje priče Krijesnice s Prozračca Mate Sušca krijesnice su samo za one zatvorena srca, a one koji su im otvorili srce i dušu te dopustili da u dubini njihova bića zapali istinski krijes nagradit će nečim što je istinski rijetko — najljepšim svjetlom, svjetlom koje dopire iz nas samih. Sljubljujući se s knjigom postajemo slični malenoj Praporčici i njezinu zmijolikom draganu koji izmjenjujući poljupce postaju jednaki — maleni postaju veći, veliki postaju manji, svi podjednako zadivljeni maštovitim svijetom u kojem se mali anđeo Mate Sušca tako suvereno kreće otkrivajući nam ljepotu sitnica, prekrasne krajolike čak i kad putujemo u mjestu, čudesan svijet davno zaboravljenih priča i predaja isprepleten s uspomenama, kako onima kojima su godine dodale zlatnu patinu, tako i onima svježijima u pamćenju, sačuvavši pritom istinsku toplinu — toplinu koja uz veliku ljubav zrači sa stranica knjige koju uvijek možemo čitati. I kad njezina velika slova maleni čitatelj nesigurno sriče i kad godine oduzmu snagu vida, Krijesnice će njihovim očima vratiti sjaj.

U bilješci o piscu, kratkoj crtici naslovljenoj Autobiografija, Mate Sušac navodi samo godinu rođenja (1938) i ono što ga je obvezalo da ispriča djeci koju voli svoje priče — majka, staro brotnjačko hercegovačko ognjište, ruke bake Ruže i riječi dida Petra. Sve drugo, reći će Sušac, suvišno je. Poput malena Daška s Prozračca, dobroga starog duha hrastove šume, koji je tu čak i kad nestane hrastove šume, Mate Sušac čuva svojom zbirkom pripovjedaka dah pomalo zaboravljena vremena, drukčijega ritma života i veće bliskosti s prirodom senzibilizirajući čitatelja da dopusti da »neki lagani, kao dašak topli vjetrić zanjiše bajamovu granu« i njegova sjećanja. U priče je uneseno mnogo ljubavi, a »kad u nešto uneseš svoju ljubav, ono postaje ljubljeno, znači — živo«. Matiša, Pupko, Dobra, baka Penavuša i mnogi drugi živi su likovi jednog sasvim posebnog svijeta u kojem nema granice između mašte i zbilje, svijeta u kojem su bolesne ručice male Jole jače od odrona u rudniku, svijeta u koji su dobrodošli svi oni otvorena srca i uma.

Sandra Cekol