Hod po bjelini

Hod po bjelini

Zvonimir Mrkonjić, Gonetanje gomile, DHK Zagreb, 2002.

»Bedemi su popucali, sjena smrti posve sama rastavlja glomazno kamenje.«

(René Crevel, L’esprit contre la raison)

Pjesma u prozi samosvojno je biće koje čuva svoju etičnost i estetičnost, eliptičnost i eleganciju, esenciju i elektricitet poezije u punom smislu riječi, oblik koji još od Aloysiusa Bertranda nosi asocijaciju na čvrstu vezu poetskog i slikarskog (Gašpar Noćnik — Fantazije na Rembrandtov i Callotov način). Jednom je rekao Michaux: »Tek jedna ambicija da se napiše pjesma dovoljna je da je ubije«, pružajući tako mogućnost pjesmi da nadživi i prevlada svoga tvorca, da se jednom konačno shvati da sama pjesma ima životnu putanju i trajanje, bmlo i tkivo, baš kao i smrtnost i zaborav.

Zvonimir Mrkonjić rijedak je pjesnik u hrvatskom pjesničkom obzorju, koji čuva i njeguje takva, sveta mjesta poetskoga pisma, a posebno je nježan i pedantan prema pjesmi kojoj će samo vrijeme izabirati i pronalaziti oblik i formu. Mrkonjić se svojom poezijom javio još davnih šezdesetih godina (Gdje je što?), a budući da je istodobno riječ o književnom kritičaru, teoretičaru, antologičaru i izvanrednom prevodiocu (najčešće francuskih pjesnika), onda rasprava o pjesmi, njezinim oblicima i formama, postaje uistinu ozbiljna.

Prije svega, zbirka Gonetanje gomile već izgledom upućuje da o poeziji treba misliti kao o estetskom biću. Likovno oblikovanje divne bijele knjige (Mihajlo Arsovski) u čudesnu je skladu upravo s oblikom pjesme o kojoj je riječ. Pojednostavnjeno možemo govoriti o vezi između riječi i slike na koju već grafijska linija pjesme u prozi upozorava: svojim kvadratno-pravokutnim linijama ona sugerira slikarsko platno, a u takvu linearnu perspektivu moguće je ispisati, ucrtati, izdupsti niz riječi i rečenica, prizora i krajolika. U Mrkonjićevoj zbirci naići ćemo na niz bijelih, neispisanih stranica, koje presijecaju stranice s kvadratićima i pravokutnicima prozno ispisanih pjesama koje upravo ta bjelina podupire i štiti, unosi tišine kojom pjesme plutaju poput nakupina koje treba prohodati, iščitati, osjetiti, odzvukovniti. »Tekst više ne pripovijeda i ne upućuje drugamo osim u problematiku vlastitog postanja kao postanja svijeta, povijesti, priopćavanja« kaže pjesnik u samopogovoru Spremanje kovčega«.

Prenosivi kovčeg za prijelazna vremena

Treba reći da supstancija pjesme u prozi kao svojevrsnoga pjesničkog izroda, koji čak incestualno koketira s najbližim si rodom, postaje kobno mjesto ispita i provokacije za sve dobre poznavaoce pjesničkog izričaja. Zvonimir Mrkonjić odlučio je spremiti nakon dugih i burnih godina samoponiranja i samoispitivanja, u prenosivi kovčeg za prijelazna vremena, navodeći u spomenutom pogovoru kakve je mijene s njom proživljavao. Taj esejistički-zapis-pogovor i nehotice se pjesniku ponovno otima u pjesmu, jer sada ni on više nije svjestan kako je to kvadratno pjesničko zrcalo duboko zaronilo u jastvo pjesničko, te postalo sastavni dio rukopisa-stila-načina, postalo to zaljubljeno biće koje se ne odvaja od onoga tko ga je jednom prepoznao:

»Spremljena u kovčeg, ’kaotična košulja’ dočekala je početak sedamdesetih godina. Kovčeg se nije otvorio proljetnim lakovjerjima — a da se i otvorio, iz njega bi izašle južine i sivila. On se otvorio pod olovnim nebom nudeći pribježište otvrdlih riječi. Da li je opet trebalo vratiti se u iskušenički krajolik da bismo se obranili od posrnule zbilje:

Prerano za snove, prekasno za usnule. Ruka pružena isprazno bukne;

Presahla, mijenja napregnuti predio.« (Noćna straža, 1966)

Da bismo u potpunosti razumjeli ovu zbirku važno je razaznati da su pjesme u zbirci Gonetanje gomile (a riječ je o točno dvadeset i šest pjesama, uz šest stranica pogovora, raspoređene na stotinu i šesnaest stranica knjige) napisane potkraj osamdesetih godina. Nije slučajno da su objavljene tek sada, jer o tome u ovom slučaju nije odlučivao pjesnik, nego pjesma, i to baš pjesma u prozi koja pojavnošću oduvijek upozorava na neke zaboravljene pjesničke kriterije, ali i ne samo pjesničke nego i povijesne i društvene, političke, sociološke i kulturološke.

Pucketava struktura sintakse

Kakvu to gomilu goneta pjesnik? Snaga Mrkonjićeva iskaza krije se ponajprije u tome što njegov izričaj možemo pratiti na najmanje dva plana, a zapravo ih ima isto toliko koliko primjerice kamenja stane u njegovu gomilu kojom mi hodamo, pridržavajući se za bjeline tobože praznih stranica. Naime, netko će zbirku shvatiti kao raspravu o hrpi kamenja koja tvori različite oblike sposobnošću pjesnikovom: on je taj koji ih prebire, predmeće i podmeće, sastavlja i rastavlja, gradi i razara. Plijeniti će savršena, pucketava struktura njegove sintakse, tih čudesnih rečenica u kojima šumi glazba protočnoga jezika koji sam sobom čini početnu napetost iskaza, graduitivan u unutrašnjoj strukturi, gotovo dramatičan u sredini, srcu pjesme, pa opet tih i sabran na kraju. Pjesma posvećena Nikoli Šopu, još jednom isposniku pjesme u prozi, sastavljena je od svega jedne rečenice koja se zmijoliko giba i vibrira snagom baš šopovskih rasplinutih modrina i zemaljskih radosti, dok pjesma posvećena Antunu Šoljanu zrcali sliku bacača kamena, nezaboravljene pjesme.

Ali istu tu hrpu kamenja možemo iščitavati kao gomilu opažanja proročanskoga pjesnika koji poučava kako se uzorak ljudske sloge raspršio u zabludjeloj sjemenci, kako je, nekoć pojedinac, sada postao gomila koja se radije raštrkava nego prikuplja — i koja bi mogla postati kamena, teška i konačna. Hoće li gomila postati Gomora, hoće li prevladati amoralna kaljuža ili će je netko u tom nasrtaju ipak zaustaviti?

Mrkonjić piše autorefleksijom, on upravlja dvostrukom akcijom otkrića i kreacije, zato će sam reći da gomila može biti i totalitarna metafora te da na kraju svih gomila stoji klepsidra — pješčana ili vodena ura, simbol prolaznosti života. A da bi ostao dosljedan svojoj, iz više zbirki prepoznatljivoj stilskoj odlici, pretapanju oznake i označenog, nultog stupnja pisma i paradigmatične punine značenja, pjesnik nam nudi i ovakvu mogućnost:

Između gomile i mogile ne čuje se samo lomljava slogova koji su zamijenili mjesta, nego, još više, muk riječi koja slijedi usud.

Mogila je grob, jama ili humak, a može se zapravo shvatiti i kao sinonim gomili o kojoj je riječ, onoj kojoj se pjesnik neprekidno približava i od koje istodobno bježi, baš kao što to čini sa samim oblikom pjesme u prozi kojoj se u svom pjesničkom opusu ipak neprekidno vraća i koju istodobno, ambivalentno, ljubi i odbija, mazi i mrzi, prisvaja i odbacuje:

Ma i po cijenu da me shvate u prenesenom smislu, reći ću da volim gomilu koja gažena reži, rogobori, obara se, meni za petama, pristiže me, dolazi na moj cilj prije mene.

Najljepše je u ovoj zbirci da zaista osjećamo kako riječi slijede usud, kako pjesnik na potpuno neočekivanim mjestima ponire u istinsku bjelinu etičnosti govora koji jest pjesma, te kada su i jedan i drugi — i pjesnik i pjesma — iskreno začuđeni cjelinom koju su sačinili. I na kraju, kao na početku, reče René Crevel: »Svaka je poezija revolucija po tome što lomi lance kojima je čovjek prikovan za konvencionalnu stijenu.’’

Roberta Breyer