Hoće li Rushdie u dramatičare?

Hoće li Rushdie u dramatičare?

London Toliko sam uživao na kazališnim pokusima svoga komada da bih mogao uskoro sjesti i napisati pravu dramu, izjavio je Salman Rushdie neposredno prije premijere adaptacije njegova romana Djeca ponoći, nagrađena Bookerom 1981. Hoće li Rushdiejev novootkriveni dramski poriv zaustaviti ne osobito povoljne kritike, tek ćemo vidjeti, ali je činjenica da su kazališni kritičari bili manje oduševljeni predstavom nego što su romanom bili zadivljeni književni kritičari. Saga Djeca ponoći, naseljena stotinama lica, koja prati sudbinu Indije od 1915. do 1979, bila je, čini se, prevelik zalogaj za pozornicu Royal Shakespeare Company i podjelu od dvadeset glumaca, uglavnom azijskoga podrijetla. Roman je za scenu adaptirao sam Rushdie, uz pomoć redatelja Tima Supplea i Simona Readea, a cijeli je projekt nastao na prijedlog novog umjetničkog direktora RSC-a Michaela Boyda. Kritike nisu izrazito loše, pisane su s mnogo poštovanja, ali čini se da su očekivanja, s obzirom na značenje romana, bila ipak prevelika. Rushdie je inače još početkom osamdesetih po svom romanu napravio petosatni scenarij za BBC-evu mini seriju, koja nikad nije ralizirana zbog prijetnji koje su stizale nakon objave fetve. Djeca ponoći idu uskoro na američku turneju, nakon koje se komad vraća u Veliku Britaniju, gdje je dogovorena nacionalna turneja.

Japanci bez kazališne Viagre

Tokio Premda je Schnitzlerov komad La Ronde pomalo pao u zaborav nakon što ga je David Hare adaptirao za dvije osobe i naslovio Blue Room, te nakon što je Nicole Kidman u londonskoj produkciji ponijela naziv scenske Viagre, Schnitzler ipak nije potpuno zaboravljen, barem ne na Dalekom istoku. Naime, u Tokiju je prošlog tjedna grupa A Zert Project premijerno izvela dramu poznatog Austrijanca u režiji Yoshiko Nozaki. Zanimljivo je da se drama izvodi dvojezično na engleskom i japanskom, a glumačka podjela, do koje se došlo audicijom, izrazito je multinacionalna, iz čak devet zemalja. Za A Zert Project grupu čulo se prošle godine nakon njihove produkcije drame Čehovljeve žene, koja je izvedena na mješavini ruskoga, rumunjskog, engleskog i japanskog i koja je s uspjehom gostovala u više zemalja, a grupa je, može se zaključiti, posvećena multinacionalnom i multijezičnom kazališnom izrazu. Sudeći po dobru kritičkom odjeku i La Ronde bi, i bez Kidmanove, mogao uskoro na neku turneju.

Shakespeare bez dodira

Teheran Teheranski kazališni festival poznat je po ozbiljnosti cenzorskih škara i strogoj kontroli nad predstavama koje izvode strane grupe. Ovih je dana u Iranu, nakon punih dvadeset i šest godina nastupilo opet jedno britansko kazalište Dundee Rep sa Shakespeareovom Zimskom bajkom, koja je bila prvi susret iranske publike sa Shakespeareom nakon dugo vremena. Posljednji put kad je Shakespeare izvođen na festivalu predstava je zabranjena, a redatelj kažnjen jer je »silovao nevinost javnosti«! Britanska kompanija zbog festivalskih uvjeta izbacila je iz predstave sve dodire, muško-ženske plesove i, ne daj bože, poljupce, a sve su glumice prekrivene velovima, da se ne vidi ni komadić kože. Prve noći glumcima je ipak pobjegao jedan zagrljaj na sceni, što je promaknulo cenzoru, ali ne i savjesnu gledatelju koji je nemoral prijavio, tako da je pred sljedeću predstavu, koju je gledao i ministar kulture s naoružanom pratnjom, stigla stroga direktiva: bez zagrljaja. Premda Shakespearovu dramu o ljubavi, prijevari i ljubomori nije lako odigrati u sterilnim uvjetima, bez dodira i poljupca predstava je pobrala prave ovacije publike, a britanski glumci po povratku kući iskazali su iskrenu zahvalnost iranskim domaćinima zbog gostoljubivosti.

Teksas koji izumire

Los Angeles Horton Foote jedan je od najpoznatijih američkih dramatičara čija slava međutim rijetko izlazi izvan same Amerike. Dobitnik Pulitzera i Tonyja, najuglednijih dramskih nagrada, taj osamdesetogodišnjak najpoznatiji je po adaptaciji romana Ubiti pticu rugalicu. Foote i dalje piše, a njegov posljednji komad Carpetbagger’s Children (mogao bi se slobodno prevesti kao Došljakova djeca) igran je u nekoliko friških produkcija. Najnovija i čini se najuspješnija je ona u poznatom losangeleskom teatru South Coast Repertory u režiji Martina Bensona. I ovaj je komad smješten u fiktivnom teksaškom mjestu Harrison, a strukturiran je trima usporednim monolozima, tri žene, kćeri čovjeka koji je došao sa sjevera Amerike i obogatio se. Drama obuhvaća razdoblje od Građanskoga do Drugog svjetskog rata i u svom osjećanju svijeta ima mnogo čehovljanske melankolije. Predstava je divna vizualna metafora svijeta koji nestaje, a koji Foote nastavlja junački i s uspjehom bilježiti, zapisala je kritika.

Jasen Boko