Gorko, slatko, gorko

Gorko, slatko, gorko

Iako je, odjednom, svačija briga dobrobit i obnova Rafinerije, jedinstvenoga spomenika industrijske kulture, čini se da Rijeka još nije shvatila da je očuvanje i revitalizacija čitavog korpusa njezine historicističke i secesijske baštine veliki potencijal za razvoj grada. Sruše li se ta skladišta, Rijeka će nepovratno izgubiti dio svog urbanog identiteta 19. stoljeća

U Rijeci se posljednjih mjeseci vodi bitka oko sjajne barokne zgrade nekadašnje Rafinerije šećera, u kojoj je do nedavno bila smještena uprava Tvornice brodskih strojeva Rikard Benčić. Ta je, danas povijesna znamenitost Rijeke, podignuta 1782-86. dekretom Marije Terezije za jedno trgovačko društvo iz Antwerpena. Zgrada je izniman primjer srednjoeuropskog baroka u Istri i Primorju. Još do prije nekoliko mjeseci javnost jedva da je znala o kakvoj vrijednosti je riječ. U njoj su sačuvane reprezentativne freske, štukature, reljefi i kaljeve peći iz doba kasnoga 18. stoljeća. Osobito su zanimljive i kamene ljudske glave na portalima s motivom šećera u kosi.

Odnedavno se u »Novom listu« može pratiti javni sukob oko namjene zgrade. Gradsko poglavarstvo Rijeke je, naime, donijelo odluku o prenamjeni tvornice u Odsjek za likovne umjetnosti Filozofskog fakulteta. Ta je odluka donesena bez dozvole Konzervatorskog odjela, što je čini protuzakonitom. Pored toga, Filozofski fakultet već je započeo useljenje i radove na obnovi zgrade, i to bez znanja Konzervatorskog odjela, što je također protuzakonito. S druge strane, u Rijeci ima još nekoliko konkurenata za vlasništvo te zgrade, a jedan od njih je i Muzej grada Rijeke. Konačnu odluku o sudbini šećerane donijet će novoimenovano stručno povjerenstvo Ministarstva kulture.

U Rijeci, naime, postoji ozbiljna inicijativa za stvaranje svojevrsne umjetničke četvrti u kompleksu bivše Tvornice Rikard Benčić, što je za svaku pohvalu. Jedan je od projekata i prenamjena jedne zgrade iz kompleksa 19. stoljeća, tzv. objekta T, u novi muzej suvremene umjetnosti. Ministarstvo kulture ističe taj projekt kao jedan od prioriteta ove godine.

Ugrožena industrijska baština

Otkriće Rafinerije šećera kao iznimno vrijedna povijesnog objekta stavilo ju je u prvi plan i najednom je nastupio veliki interes za to zdanje. Još ranih devedesetih zgrada bila je potpuno zaboravljena, a nemar i nebriga doveli su do teške devastacije. Konzervatorskom odjelu u Rijeci 1992. promaknula je adaptacija prizemlja, betoniranje stubišta i zatvaranje glavnog ulaza, sve od strane korisnika, a to je bila Riječka banka. Načelnik Konzervatorskog odjela u Rijeci nedavno je preuzeo odgovornost za tu devastaciju. Konzervator Ministarstva kulture Miljenko Domljan rekao je da je takvo ponašanje tipično za Rijeku, s čime se moramo složiti ne samo stoga što je svojedobno sličnom ignorancijom uništen i riječki Stari grad, nego i zbog najnovije ideje o rušenju lučkih skladišta iz 19. stoljeća. Iako je, odjednom, svačija briga dobrobit i obnova Rafinerije, jedinstvenoga spomenika industrijske kulture, čini se da Rijeka još nije shvatila da je očuvanje i revitalizacija čitavog korpusa njezine historicističke i secesijske baštine veliki potencijal za razvoj grada. Sruše li se ta skladišta, Rijeka će nepovratno izgubiti dio svog urbanog identiteta 19. stoljeća. Industrijski razvoj mora se prestati odvijati na račun kulturne baštine. Ideja o stvaranju riječke umjetničke četvrti čini se zasad tek kao inicijativa male skupine ljudi koja će možda promijeniti odnos lokalne sredine prema baštini.

Dostupnost javnosti

Promotrimo li objektivno slučaj šećerane, nameće se jedino činjenica da je za ovakav vrijedan primjer nacionalne baštine potrebno da bude otvoren javnosti. Tko si može uzeti za pravo uživanje u kulturnom dobru od nacionalnog značaja, a da isto ne dopusti i drugima. U zakonu jasno stoji da je korisnik kulturnoga dobra dužan omogućiti dostupnost kulturnog dobra javnosti. U slučaju da zgradu preuzme Filozofski fakultet u Rijeci, kao što postoji mogućnost, to možda neće biti moguće ostvariti. Fakultetu će sjajni interijeri biti potrebni ionako za službenu reprezentaciju a možda će koji od načelnika htjeti upravo raditi u jednom od oslikanih salona. Takav se slučaj sprema, primjerice, u Ludbregu. Tamo je u dijelu kompleksa Batthyanyjeva dvorca sačuvan stan suca s trima sobama oslikanim rokoko-freskama. Danas se stan preuređuje za ured gradonačelnika. Veliki salon s kaminom bit će soba za sastanke, ulazno predvorje za tajnicu, a crveni salon gradonačelnikov ured. Ovo su posljednji mjeseci kada javnost, uz prethodnu najavu, može stupiti nogom u taj prostor. Iako se nedavno u dnevnim novinama moglo pročitati kako o namjeni povijesnih zgrada ne bi trebali odlučivati konzervatori, čini se da se najveće greške događaju upravo onda kada o važnim pitanjima baštine odlučuje politika, a ne struka.

Iz svega se čini da bi jedina primjerena namjena riječke šećerane bila ona muzejska, jer bi njezina povijesno-umjetnička vrijednost jedino tada došla do pravoga izražaja. Mogućnost da svaki pojedinac, građanin, stručnjak ili turist, može doći i vidjeti interijere, svakako bi bila i najsnažnija prezentacija tog spomenika. Oslikani saloni ne bi onda bili otvoreni samo za svečane prilike ili samo za odabrane, nego za sve. Adaptacija spomeničke baštine u muzejsko-turističke svrhe te njezina dobra promidžba pokazuje u razvijenim zemljama izvanredno profitabilne rezultate.

Petar Puhmajer