Gorgona teče uzbrdo

Gorgona teče uzbrdo

Marija Gattin, Gorgona/Protokol dostavljanja misli, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2002; Josip Vaništa, Dokumentacija, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 10. veljače–1. ožujka

Dvije su se znakovite stvari dogodile u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU u Medvedgradskoj ulici u ponedjeljak, 10. veljače. Predstavljena je knjiga Marije Gattin i postavljena izložba Josipa Vanište, a ono što ih neraskidivo povezuje jest skupina Gorgona, društvo umjetnika, kipara, slikara, arhitekata, kritičara i teoretičara umjetnosti koji su ostavili dubok pečat u hrvatskoj umjetnosti. To je, vjerujem, svima dobro poznato. Stoga je bilo sjajno opet vidjeti većinu članova na okupu.

Knjiga kao predmet

Knjiga Marije Gattin o Gorgoni zapravo je fantastičan memento fenomenu umjetničke skupine čiji se dosezi iznova reinterpretiraju i nadograđuju. Postmodernistički esejistički pristup Marije Gattin i vremenski odmak od događanja što ih vezujemo uz Gorgonu tim više omogućuju racionalni prikaz svega što je tu skupinu oblikovalo, privatno, javno, komemorativno i suvremeno. Knjigu su predstavile Jasna Galjer, Leonida Kovač, Snježana Pintarić i Arijana Kralj, podsjećajući na izmaknutost mogućnosti definiranja Gorgone. Sama je knjiga oblikovana u slogu Jurija Armandija, tako da se u jednostavnoj sivoj kutiji nalaze dva sveska. Jedan svezak, crnih i mekih korica, svojevrsna je katalogizacija cijele Gorgone uz tekst same autorice, naslovljen Protokol dostavljanja misli, esej iz kojega prizlazi jasno gledište Marije Gattin o skupini koju s oduševljenjem prati godinama. Odmičući se od nabrajanja suhoparnih činjenica, Marija Gattin napominje kako je i dan-danas gotovo nemoguće zatvoriti priču o Gorgoni. Kataloška obrada materijala koji se nalazi u drugom svesku zapravo je svojevrsna uputa za uporabu. Tekstu Marije Gattin pridodana su dva teorijska članka i studije Nene Dimitrijević Gorgona — Umjetnost kao način postojanja iz 1977, kada je u Zagrebu postavljena velika gorgonaška retrospektiva te Gorgona i poslije Ješe Denegrija iz 1986, objavljen u povodu beogradske izložbe. Sva su tri teksta zasebna promišljanja Gorgone iz tri različita razdoblja, triju novih interpretacija, tri nove redefinirane dimenzije gorgonaške povijesnosti. Drugi svezak, također crn, ali tvrdo ukoričen, tako postaje trag postojanja. U njemu je ilustrativni materijal koji Gorgonu postavlja na osnovi dokumentacijskoga dijela na doista zasluženo mjesto.

Reprodukcije Kožarićeveih Unutarnjih očiju, Kniferova Meandra u kutu, Vaniština U čast Monetu, Jevšovarove Bijele površine ili Mangelosova Ižea samo su natuknice za svekoliku gorgonašku ostavštinu, časopise, korespondenciju rukom ili pisaćim strojem, upitnike i fotografije. Uvid u dokumentaciju tako rasvjetljuje dosad malo poznate činjenice. Stajališta i razmišljanja svakog od članova skupine, devet velikih pojedinaca, daju se konkretno iščitati iz različitih reprodukcija zapisnika i dopisivanja.

Dokumentacija kao šlag

Zahvaljujući Josipu Vaništi, Gliptoteka je postavila dio njegove dokumentacije o Gorgoni. Izložba pruža priliku dotaknuti dio mita koji se od kraja pedesetih i polovice šezdesetih godina prenosio sve do danas. Fotografije, časopisi, rukopisi i ostali dokumentacijski predmeti samo u zbroju daju svu kompleksnost gorgonaškoga duha iz onoga vremena. Na predstavljanju knjige autorica Marija Gattin dotaknula se zgoda s neobičnoga putovanja u Italiju od prije nešto više od desetljeća, gdje su gorgonaši sudjelovali u radionici. Simpatične opaske o percepciji izleta svakog od putnika jasno pokazaju kompleksnost skupine.

Konceptualnost Gorgone proizlazi iz različitosti, ali koherentnosti, iz igre kojom se prožimaju privatni sastanci i debate s javnim opusom gorgonaša. Đ uro Seder u jednom dopisu, svojevrsnu odgovoru na upit da li je moguće napraviti kolektivno djelo iz 1963, piše kako je za nj potreban zajednički cilj, podudarnost misli i volje. Srodnost osjećaja i neko, barem minimalno, oduševljenje. Sve to i danas proizlazi iz percepcije Gorgone kao sklopa umjetničkih, ali i općih kulturoloških dobara. Čitanje tajnih zapisnika s gorgonaških sijela otkriva nam gorgonaški stil otvorenosti. Ankete i pisma, dokazi su umjetničkoga djelovanja, kulturološke percepcije i ljudske jednostavnosti iz koje proizlazi umjetnost, i to ona najbolja.

Knjiga Marije Gattin u svim svojim dijelovima, kako opipljivim tako i memorabilnim, postaje svojevrstan predmet. Predmet kojemu je svrha informirati, pokazati i dokazati, proniknuti u srž. Gorgona je tako još jednom postala predmet interesa, koji sa svakom novom interpretacijom postaje nova poruka za mnoge naraštaje sadašnjih i budućih umjetnika. U anketi su i sami gorgonaši o Gorgoni rekli kako je ona kobna posljedica, rezultat, utočište, promašaj, nešto kao da jest ili uopće nije, ali ih jako zanima. U istoj anketi Radoslav Putar za Gorgonu kaže da teče uzbrdo. Nemamo razloga tomu protusloviti...

Marko Kružić