Djed i alkohol, sin i droga

Djed i alkohol, sin i droga

Borivoj Radaković, Plavi grad, Henacom, 2002.

Borivoj Radaković, poznatiji i priznatiji kao prozaik, napisao je i dramsku trilogiju, nedavno ukoričenu u knjizi Plavi grad. U drami Dobrodošli u plavi pakao (1994) kod Bože se okupljaju njegovi prijatelji, Dinamovi navijači, Bad Blue Boysi, gledati utakmicu na televiziji jer nisu mogli ići na tekmu zbog nekog mutnog posla, a s njima gleda i Božina obitelj, dok susjed Dalmatinac neprestano dolazi lagano provocirati suprotnu navijačku stranu. U nešto slabijoj Miss nebodera za Miss svijeta (1998) Iva se javi na natječaj za izbor ljepote i prođe prvi krug, a mi pratimo reakcije njezine obitelji i prijatelja na tu situaciju. Kaj sad? (2002) slika je zagrebačke obitelji u kojoj sin zaglibi u drogu, a ta je drama kao najbolji tekst nagrađena na Marulićevim danima i Danima satire.

Sveto ime Dinamo

Kada je drama Dobrodošli u plavi pakao (zapravo dramatizirano poglavlje iz romana Sjaj epohe, prvog Radakovićeva romana iz 1990) postavljena na scenu Satiričnog kazališta Kerempuh bila je ne samo satirična nego čak subverzivna jer je scenski progovorila o navijačkoj frustraciji uzrokovanoj preimenovanjem Dinama u Croatiju i zabranom Dinamova imena. Pjevanje Dinamove himne Sveto ime Dinamo bilo je u to vrijeme subverzivno jer je imalo vrlo jasna recipijenta, i to u liku samog predsjednika države. Time je priča o nezaposlenosti i besprizornosti obitelji uzrokovane ratom i politikom postala oštra satira upućena istom recipijentu. Kada tu dramu budu čitale generacije koje neće pamtiti borbu za sveto ime Dinamo i adrenalin koji je izazivala pjesma istog imena, ne znam hoće li prepoznavati recipijenta i satiričnost komada, ali tada je postavljanje tog komada imalo oznaku građanske hrabrosti. Jer je zajedno s glumcima na sceni i publika pjevala Dinamovu himnu u predstavi koja je igrala tri godine i dočekala povratak imena Dinamo klubu i navijačima.

Udara u lice

Iako su sva tri Radakovićeva djela postavljena u Satiričnom kazalištu Kerempuh (u režiji Petra Večeka), ona nisu ni komedije, a, osim Plavoga pakla, druge dvije nisu ni satire, jer nema raskrinkavanja jasnih i prepoznatljivih predložaka kao ni jasna recipijenta kritike. Radaković zapravo piše obiteljske drame u hrvatskoj dramaturgiji možda najbliže engleskom dramskom trendu in-yer-face, koji Slovenci prevode sa kazališče na gobec, a mi bismo ga mogli zvati drama koja udara u lice.

Poput engleske varijante, i Radaković na scenu dovodi narkomane koji u početku puše marihuanu (Plavi pakao), a poslije se vrlo otvoreno bodu na sceni (Kaj sad?), destrukcija obitelji pojačava se kako trilogija odmiče, a likovi ulaze i u zanimanja koja se u pristojnom društvu ne spominju (sexy-telefon ili utjerivanje dugova). Svi su likovi gubitnici i nema nade da to prestanu biti — stariji su razočarani u život i ideale, mladi nemaju izlaza. U Plavom paklu neće se ostvariti čak ni posao na crno, djevojka zbog koje će se cijela obitelj posvaditi u Miss nebodera neće proći u drugi krug, a u Kaj sad ovisnost djeda o alkoholu i sina o drogi ostat će trajna zarobljenost. Većina likova ne radi: ili ne žele raditi ili ne mogu naći posao.

Ka’e

Za razliku od njemačkih i engleskih inačica drame koja udara u lice, koje iza šoka nasilja na sceni uglavnom kriju prazne likove, Radakovićeve mučne scene izraz su dramaturške uvjetovanosti lika. Uz to, njegovi su likovi izrazito uronjeni u vrijeme i mjesto u kojem žive. Te tri drame urbana su trilogija, i to ne samo zagrebačka nego čak trnjanska (sam ih autor u podnaslovu naziva plave drame), likovi govore zagrebačkom urbanom kajkavštinom (Božooja, ka’e) i mi prepoznajemo njihove promašaje. Prepoznajemo odustajanje oca u Dobrodošli u plavi pakao, prolupane dečke ili oca gubitnika u Kaj sad?, kao i nervoznu majku ili sina koji se gubi u drogi. Mi prepoznajemo i njihovu želju da povremeno uspostave sklad koji se uvijek iznova narušava, i to daje unutrašnju dinamiku djela ili psihološki prenapeto stanje likova i dramskih situacija, kako kaže Boro Pavlovski, pisac pogovora i jedan od prvih teoretičara koji je o Radakoviću pisao. To prenapregnuto stanje olakšat će humorni element — koncentriran u liku izvoru duhovitih situacija (Čuba u Plavom paklu, deda sklon alkoholu u Kaj sad? ili nespretni susjed u Miss nebodera) ili u duhovitim replikama. I u tom humornom elementu, u izvedbama često jako potenciranom, leži razlog Kerempuhovih postavljanja. Ali mi je i dalje čudno da za ovim dramama nisu posegnula kazališta koja se upravo tom linijom drama koje udaraju u lice bave u posljednje vrijeme (Gavella i donekle ITD).

Možda upravo zbog opisanih razlika, koje smatram kvalitetom djela. Teoretičari su kao postmoderne drame prihvatili one čiji su likovi izvan vremena i prostora, potpuno apolitične, a i drama koja udara u lice (vrlo pogrešno zvana nova europska drama), iako je kao izgovor za pokazivanje nasilja na sceni imala razotkrivanje licemjerja malograđanskoga društva, u engleskim i njemačkim inačicama također nema vremensko-prostorne odrednice lika kao dramatuški bitne. Radakovićeva usidrenost u vrijeme nije se uklopila u histeriju oko novoga trenda, ali ga je zato Boro Pavlovski prepoznao kao otklon od postmoderne drame s jedne strane i kritičkoga političkog realizma pisaca sedamdesetih s druge, ponudivši prikladan termin novi kritički realizam. Čini mi se da upravo takav novi kritički realizam može mnogo jače udarati u lice.

Sanja Nikčević