Digitalni Zrinski

Digitalni Zrinski

Za širu javnost predstavljanje elektronske baze podataka o povijesti čitanja u Mađarskoj u 16. i 17. stoljeće, održano potkraj siječnja u auli Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, prošlo je gotovo nezapaženo. Moglo je to ostati zabilježeno tek u kronici protokolarnih kulturnih događaja mjeseca da najreprezentativniji uzorak u mreži podataka o knjižnicama Karpatskog bazena — kako je geografski definirano područje istraživanja — nije lociran upravo u Zbirci rijetkih knjiga i rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Riječ je o Zriniani, odnosno biblioteci hrvatskoga bana Nikole VI. Zrinskoga (1620-1664) iz njegova stolnoga grada Čakovca. Činjenicom da se projekt otvara na internetskim stranicama upravo katalogom i rekonstrukcijom zagrebačke Zriniane govori o vrijednosti tog integralnog i reprezentativnoga uzorka za mađarsku kulturu, ali i ne samo za nju! Tom iznimnom pothvatu prethodio je dugogodišnji rad mađarskih istraživača kroz bibliotečne, historiografske i epistemiološke kodove, komparativne i razlikovne naspram analognih knjižnica u Europi. Projekt je zamišljen u okviru Instituta za povijest književnosti Mađarske akademije znanosti 1957. godine. Već sedamdesetih godina započinje objavljivanje registara starih knjižnica koje obavlja Institut za povijest mađarske književnosti Sveučilišta Attila József u Segedinu, i tada je zagrebačka Zriniana priključena kao organski dio projekta. Istodobno na budimpeštanskom Sveučilistu Loränd Eötvös uspostavljen je program obrade Zriniane, koji je dovršen i objavljen 1991. godine, s iscrpnim katalogom i znanstvenim interpretacijama, kao četvrta knjiga iz serije posvećene literarnim i političkim rukopisima Nikole Zrinskog. Ediciju je urednički vodio Tibor Klaniczay — znameniti mađarski teoretičar i povjesničar književnosti. Osovljavanje zagrebačke Zriniane u virtualni cyber-prostor weba omogućilo je zapravo sustavno istraživanje obavljeno od krovnih institucija mađarske humanistike. Za nas to znači (i nad tom činjenicom moramo zastati) da, kada se jedna od najdragocjenijih cjelovito sačuvanih spomeničkih i epistemioloških cjelina u registru kulturne baštine baroknog razdoblja u Hrvatskoj pojavljuje na globalnoj mreži — a pristupa joj se putem adrese www.eruditio.hu s autorizacijom Nacionalne knjižnice Széchényi u Budimpešti i knjižnice Sveučilišta u Segedinu te potporom Mađarskoga ministarstva prosvjete — Hrvatska ostaje samo locusom u (nezavidnoj) ulozi marna i pasivna čuvara. Ta uloga traje neprekidno, osim sporadičnih iskoraka, čak od godine 1893, kada je, u procijepu kolebanja mađarskih ustanova i mecena, tadanja hrvatska vlada otkupila knjižnicu od bečkog antikvara Kendea za visoku cijenu od 12 000 forinti. Pokazan je tada — u doba kada je predstojnikom za bogoštovlje i nastavu bio Isidor Kršnjavi, kada je hrvatski ban bio Khuen-Héderváry, a ravnatelj kraljevske knjižnice Ivan Kostrenčić — iznimni senzibilitet za kulturnu i nacionalnu baštinu dva stoljeća izgubljenom u baštinskim mrežama europske aristokracije.

Nikola Zrinski, paradigma srodstva

Zriniana nije samo knjižno i bibliotečno blago premda je riječ o fondu od 529 sačuvanih svezaka i 29 rukopisa, o sačuvanom izvornom katalogu (Catalogus iz 1662) po kojemu se rekonstruiraju 202 nestale knjige i 5 rukopisa te nalaze indicije o postojanju još 120, u katalogu neupisanih knjiga. O knjižnici koja je sakupljena u relativno kratku životnom vijeku njezina vlasnika i koja doseže visoki prosjek takvih knjižnih fondova u onodobnoj Europi. Riječ je o integralno sačuvanu epistemiološkom izvoru, reprezentativnom izvoru interdisciplinarnog istraživanja intelektualnoga habitusa najvećeg europskog protuturskog junaka 17. stoljeća, čelnika jedne od najstarijih hrvatskih kneževskih obitelji s nasljednim pravima vladalačkih atributa, hrvatskoga bana i vojnog stratega, pisca vojnih traktata, pjesnika i graditelja. Dijeleći stoljećima povijesnu zbilju i državni ustroj s Mađarskom, Nikola Zrinski postaje posebice u 17. stoljeću paradigmom srodstva koje nadilazi političke funkcionalizacije i duboka hrvatsko-mađarska obiteljska prepletanja među najvišim plemenitaškim rodovima. Dovoljno je parafrazirati rakurs iz kojega se fokusira pozornost na ličnost Nikole Zrinskog kako bi se predočilo značenje njegove osobe kao kulturološke karike između Mađarske i Hrvatske. Iz rakursa karpatskoga bazena, čitamo u uvodu na stranicama weba, stolovao je Nikola Zrinski u Csáktornyji u županiji Zala, »grlu Turaka« na jugozapadu zemlje. S hrvatske ga strane zrcalnim obrtanjem zemljopisnoga rakursa nalazimo na sjeveroistoku zemlje, u Čakovcu, na nasljednom međimurskom feudu. Promijenimo li kut zrcaljenja i uključimo li u te relacije Nikolina brata Petra (1621-1671), njegov dioskurski antipod s kojim je dijelio nasljedstvo nad teritorijem od Jadrana do Međimurja (koji je nasljedovao brata u svim funkcijama i imovini nakon njegove smrti 1664), značenje knjižnice za hrvatsku povijest i znanost nadilazi pojam knjižničnoga blaga. Usudili bismo se reći da nadilazi i značenje koje ono ima i za mađarsku kulturnu samosvijest i znanost koji u Nikoli Zrinskome, njegovim literarnim spisima i pjesništvu te u vojnim i političkim traktatima pisanim na mađarskom jeziku identificiraju jedinstvenu simbiozu homo politicusa i poeticusa mađarske književnosti u 17. stoljeću.

Naš orsag zdrži

Ona je kulturološki i epistemiološki izvor čitanja, znanja i oblikovanja nazora i djelovanja moćnika koji je sustavno gradio viziju opstanka naslijeđenoga i državnoga teritorija od Mure do Jadranskoga mora, osiromašena i u beznađu pred turskim osvajanjima i habsburškim apsolutističkim posezanjima. Ali recimo i to da biblioteka nije samo najsustavniji argument svjedočenja o intelektualnom habitusu Nikole Zrinskoga nego i argument virtualne rekonstrukcije gotovo posve nestala materijalnog nasljeđa kulturnog i umjetničkog okruženja i djelovanja zrinskih dvorova u dramatičnim okolnostima sloma protuhabsburške urote i konfiskacije imanja Petra Zrinskoga (1671). Mi danas još nemamo sustavno prevedene političke i literarne spise Nikole Zrinskoga pisane na mađarskom jeziku, ni njegovu korespondenciju s najvišem europskim vladarima i ličnostima na latinskom, mađarskom, talijanskom, a nepoznata nam je i mađarska bibliografija, koja doseže veličinu biblioteke. Moramo se stoga prisjetiti riječi Petra Zrinskog, koji je u predgovoru svoga hrvatskog prepjeva najvažnijega bratova pjesničkog djela, napisana u Čakovečkom skriptoriju, Adrianszkoga mora Syrene (Adriai Tengerenek Syrenaia), i u njezinu sastavu obiteljskog epskog spjeva Obsida sigecka (Szigeti Veszedelem) istaknuo da to čini zbog značenja koje ono ima za hrvatski narod i njegovu samosvijest »da svit vidi kakove sini i viteze ov naš orsag zdrži, redi i poštuje, premda od vnogih zapušćeni i skoro za nemar vrženi jesmo«.

Hipertekst o Zriniani

Zagrebačka Zriniana čuva u svojem registru naslova sediment dvorske i intelektualne kulture sedamnaestog stoljeća u Hrvatskoj, resurse misaonog i političkog bića njezina najmoćnijeg velikaša. Izvorni catalogus govori i o funkcionalnoj sistematizaciji sadržaja, a bilješke i komentari na marginama o njihovoj čitanosti, dok ekslibrisi s njegovim portretom i životnim motom odaju osobni i posjedovni biljeg. Duplikati i više različitih izdanja — od kojih neka ukoričena u kožu — kazuju o osobitom značenju za njihova vlasnika itd. itd. Hipertekst o Zriniani na webu prvi put objavljen i u hrvatskom prijevodu iscrpno sažima otkrića i istraživačke referencije, pritom apostrofirajući pojedina djela, a iz kataloga otvaraju se sve naslovnice, kolofoni, veliki broj ilustriranih stranica, bilješki i komentara na marginama. Zriniana stoga nije samo knjižno blago i izniman presjek europskog knjižnog izdavaštva 16. i 17. stoljeća. Ona je duhovni curriculum pjesnika, ratnika i državnika koji je pripadao vrhu hrvatsko-ugarske feudalne hijerarhije i koji je bio po svome podrijetlu, a potom i po svojem osobnom habitusu, predodređen za ulogu koju je papa Urban VIII. šesnaestogodišnjem aristokratskom prvaku na audijenciji i metaforički potvrdio. Poruka je to vrhovnoga crkvenog poglavara prenesena Horacijevim stihovima u posveti na vlastitoj knjizi pjesama koju je darovao mladomu velikašu, a koja se i danas između Poetae latini čuva u rijetkostima zagrebačke Zriniane.

I, naposljetku, iznova se moramo upitati nije li hrvatska ravnodušnost prema kulturološkom blagu Zriniane i literarnoj ostavštini Nikole Zrinskog način pasivna prihvaćanja mađarske sintagme po kojoj se braća Zrinski dijele na Nikolu Mađara i Petra Hrvata.

Margarita Sveštarov Šimat