Ambiciozni izlet

Ambiciozni izlet

Najužasniji prizor filma krije se u hororu španjolske političke agonije

Za razliku od nepretenciozno zabavne, ali brutalne tehnotragedije Blade II, vizualno strukturirane poput reklamnoga spota za Stellu Artois, Guillermo del Toro pokušava u Đavoljoj niti pridodati horor-žanru nova značenja i reanimirati povijesne noćne more. Del Torov španjolski izlet ujedno označava autorov iskorak u ozračje političkih alegorija, dok inteligentno eksperimentira neobičnim spojem antifašističkoga naturalizma i dalijevski nadrealnih sekvenci, istodobno koketirajući s ikonografijom gotičkoga trilera i dječjeg avanturističkog filma. To postaje evidentno već na najavnoj špici, na kojoj se on pita »Što je duh?«. Odgovor glasi: »Tragedija osuđena na vječno ponavljanje«. Eksperiment je riskantan, ali efektan.

Ambijentirajući radnju filma potkraj Španjolskog građanskog rata, neposredno prije pada Katalonije, del Toro pronalazi najveću tragediju u pokolju nevinih. Njegov dvanaestogodišnji junak Carlos biva udomljen u izoliranu ustanovu za siročad, koju su otvorili simpatizeri španjolske ljevice za djecu nastradalih pripadnika republikanskih snaga. Poput morbidnije varijante Hogwartsa, ona krije velike tajne, poneki šapat upozorenja i praznovjerne tlapnje (štićenici vjeruju da je dom opsjednut duhom dječaka koji je poginuo tijekom napada), ali i neaktiviranu bombu u središnjem dvorištu. No, del Toro nije mogao odoljeti, a da rukopisu ne pridoda malo bunjuelovskoga štiha. Ravnateljica doma (sjajna Marisa Paredes) nema jedne noge. Lokalni liječnik čuva tegle s deformiranim fetusima natopljenim u rumu. A tipično bunjuelovski sadomazohističko-edipovski trokut formirat će se nakon što se ravnateljica zaljubi u fašistoidnoga mladog pazikuću. No, bez obzira na sve to, najužasniji prizor filma krije se u hororu španjolske političke agonije, kad liječnik postaje svjedokom pokolja koji su počinile Francove trupe nad zarobljenim pripadnicima međunarodnih brigada. Tada se Đavolja nit razvija u »marksističku« varijantu klasične priče o osveti, kad se slabi ujedine protiv jakih. Povijest se više iznova ne prepisuje, nego se iznova osmišljava.

Dragan Rubeša