Žena s haljinom

Žena s haljinom

Llinkt! i dalje rabi neuobičajene i često napuštene lokacije za izvođenje svojih projekata, otkrivši još jedan dobar izvedbeni prostor u Klubu SC u Zagrebu

Ženu s haljinom u životu vežu različiti osjećaji. Haljina prestaje biti samo običan odjevni predmet i postaje zaseban identitet s kojim dijelimo životna iskustva. Poseban položaj haljina dobiva u plesu, a sigurno je da svaku ženu, uz svaku njezinu plesnu haljinu, veže jedna priča. Llinkt! je upravo to pokazao u svom projektu Haljine 26, kada je izložio stvarne plesne haljine i priče koje su uz njih priložile njihove vlasnice. Iz toga je proizašao novi projekt, Haljine 4, u kojemu su izdvojene četiri autorice vlastite priče pretvorile u pokret. Posebno je zanimljiva uporaba temeljenog materijala, preuzetog iz drugih medija, i kako se autorice njime poigravaju, što je i osnovna poveznica svih Llinktovih dosadašnjih radova. Svaki je od njih na drukčiji način istraživao u kakvu je odnosu ples s nekim drugim medijima (umjetnostima), a u posljednje su vrijeme osobito zanimljivi bili eksperimenti s videom. Llinkt! je nastavio i uzastopno rabiti neuobičajene i često napuštene lokacije za izvođenje svojih projekata, otkrivši još jedan dobar izvedbeni prostor u Klubu SC u Zagrebu. Svoje četiri haljine pokrenule su autorice Magdalena Lupi, Lala Raščić, Katja Šimunić i Ljiljana Zagorac.

Publika je najprije, u prvom komadu prostora, gledala Ples u haljini, autorice i izvođačice Ljiljane Zagorac. Svoj odnos s haljinom autorica je prikazala na vrlo izravan i jednostavan način, plešući u njoj i s njom. Uzevši ritualne elemente plesa kao polazište, ona haljini daje dušu i stavlja je u ravnopravan položaj s plešućim tijelom. Haljina je partner, a i zaseban identitet na sceni. Kako glazbeni ritam (Boris Liner, Djur Djura) mijenja intenzitet, tako pokret postaje veći, oštriji, a haljina (Goranka Močnik-Puceković) zauzima veći volumen oko tijela. U neprestanoj vrtnji haljina kao da oživljava, a rukavi neobično velikih dimenzija ocrtavaju plesni prostor, što prema nekim derviškim obrednim vjerovanjima, oživljava dušu i spaja je s materijom (tijelom, zemljom). Budući da je vizualan efekt koji tijelo i haljina surađujući stvaraju vrlo snažan, pa tako može izazvati i vrlo snažne osjete u publike, šteta što se autorica još više nije poigrala mogućnostima partnerstva s haljinom.

Kada se publika preselila u drugi komad prostora, kako bi vidjela sljedeći rad, na platnu, pred njima, pojavila se dvostruka slika neke suknje u izlogu ispred kojeg prolaze ljudi i komentiraju njezin izgled. Slijedio je niz izmiješanih detalja raznih cvjetnih suknji i fotografija iz djetinjstva, koji su se brzo izmjenjivali te kontrastirali s animacijom crteža tih suknji. Autorica videa, Lala Raščić, složila je tako vlastito intimno viđenje i odnos prema suknjama s cvjetovima, tražeći u brzu prebiranju među motivima onu idealnu za sebe. Lala Raščić bila je i autorica videa Haljine 26.

U trećem prostoru započinje zvučna podloga, radioigra Razgovor s Liliom, autorice Katje Šimunić. Za ovu prigodu, autorica je svoj tekst postavila na scenu u suradnji s mladom plesnom umjetnicom Sandrom Banić. Nastao je vrlo jak scenski materijal u kojem gledatelj, s pomoću plesa, vizualizira radioigru. Izvrsnom izvedbom Sandre Banić i crveno-bijele pepita haljinice postignut je nevjerojatan spoj dvaju medija koji otkriva neku sasvim novu, ali vrlo snažnu dimenziju doživljaja teksta.

Četvrta autorica je Magdalena Lupi. Ona svoju priču pokreće u obliku video-igrice u kojoj dvije izvođačice i koautorice (Selma Banih i Mila Čuljak) predstavljaju četiri stanja: sreću, tugu, agresivnost i depresiju. I publiku je pritom djelomično i ograničeno uključila u izbor redoslijeda pojavljivanja tih stanja, kako bi naglasila naše ograničeno upravljanje njima. Publika tako prema uputama igrice prilazi ploči na kojoj pritiskom na tipku, prema bojama, odabire neko od ponuđenih stanja. Dijaprojekcijom prikazana je haljina u koju tada uskače sretna/tužna/agresivna/depresivna igračica. Njezino stanje određuje njezino kretanje u haljini. Zapravo vidimo što sve žena može biti u haljini i u suvremenom životu video igrica (pa i ne biti ženstvena). Haljina je uvijek ovdje kao sigurnosni omotač koji i ne pristaje svaki put baš najbolje. No rezultat igre uvijek je nula, jer koliko od haljine bježimo, toliko se u njoj i skrivamo.

Jelena Mihelčić