Zašto nemamo sinteze hrvatske moderne likovne umjetnosti?

IDENTITET NIJE RETORIČKO PITANJE

Izrada sinteze hrvatske moderne likovne umjetnosti najčišće je pitanje identiteta koje će neki pogrešno smatrati pitanjem romantičarske i provincijske samodovoljnosti i nadasve prilikom da se pobroji inventar i sve gusle javorove. Treba, izvan pukih retoričkih zaklinjanja, reći da je Bukovac, Rendić, Frangeš, Meštrović, Kraljević, Vidović, Herman, Steiner, Gecan... europska vrijednost. A tko će to reći ako ne mi sami; prvo sebi, potom i drugima? A sređenu građu nužno je potom, dakako, odmjeriti izvan nas samih

Promotrimo li stvari i izvan sudbine skrovitoga čovjeka i izvan njegove kože, lako ćemo zapaziti da je on samo važna pojedinost upletena u uzročno-posljedični niz veće nevolje. Ta se nesreća zove nemar i nehar za cjelinu, za povijest kulture u kojoj do dana današnjega još nismo ugledali jednu sintezu — primjerice o hrvatskoj modernoj likovnoj umjetnosti. Sve stručne vrline, sva pamet i znanje nisu spojeni s odgovornošću za svoju zadaću i ne idu očekivanu i priželjkivanu cilju, nego žude prema nekoj institucionalnoj, a ne strukovnoj moći. Pridodamo li tome i nepostojanje primjerenog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, potpuno pomanjkanje kriterija i prioriteta u izdavaštvu, teror prosječnosti, koja, po Katičiću, stvara neprobojni masni sloj između pravih vrijednosti te društvenih i financijskih jasala (tako vrijednosti ostaju bez utjecaja jer sami po sebi ne mogu probiti tu koru), uz poslovične taštine i sve što one sa sobom nose, ta se nesreća upotpunjuje.

U toj modernoj povijesti umjetnosti, usprkos vrijednim knjigama, izdanjima, istraživanjima, izložbama (posebice Instituta povijesti umjetnosti, ali i pojedinačni prinosi), plodovi još nisu sabrani u cjelinu i još se primjerice nije iznjedrila knjiga koja bi bacila svjetlo u polumrak kratke, ali bogate moderne povijesti u kojoj bi bez velikih mudrovanja na jednom mjestu bilo moguće sagledati njezine najbolje trenutke. Obilje monografija o pojedinim umjetnicima — počesto i sa suvišnim znakovima mazanja očiju i luksuza — vrijedni plodovi manjih ili većih istraživanja, jubileja, simpozija i slično ne mogu nadoknaditi štetu koju, bez pretjerivanja, možemo nazvati neprocjenjivom. Od tih su dužnosti pobjegli oni koji su mogli bitno popraviti stvar i zatvoriti tolike pukotine i spriječiti tolike propuhe. Ovako preostaju samo jadikovke, bilo u desetercu bilo u slobodnom stihu, i može se plakati i na hrvatskom i na bilo kojem svjetskom jeziku. Mnogi su od nas (sebe ne amnestiram) zapostavili svoju zadaću i ostavili jedno područje i građu iz novije povijesti bez sinteze, koja ostaje nužno fragmentarna, nepotpuna, doduše bogata u pojedinačnim prinosima, ali bez cjelovitosti ma koliko rizici takve slike, njezine veće ili manje oštrine i vjerljivosti, bili veliki.

Napredni ili nazadni

Ali i polje naših odmjeravanja išlo je drugim putovima i u lakomislenu apsolutiziranju svojega vremena sudilo se ne samo svojem nego i prošlom iskustvu, dijeleći se na realiste i apstraktiste, napredne ili nazadne u strašnom strahu da nas se ne proglasi zaostalima ili s druge strane naginjući prelakim komparacijama s najvećim imenima i najsretnijim trenucima umjetnosti općenito.

Najbolje misli, dobre dijagnoze, ni dobre nakane, ne mogu ni ublažiti, a još manje zakrpati prazninu kojoj su (smo) i sami pridonijeli. Jer već dugo očekivane sinteze relativno kratke premda bogate povijesti naše moderne umjetnosti (od Karasa zaboga, tek, sto pedeset godina!!?) nemamo, a morala je već davno zadobiti svoje lice. Što će svi ti razgovori s povodom ako je Glavni Povod zapušten i zaboravljen, čemu svi nastupi i lepršanja, govor o svemu i svačemu, dok fragmentirana i u djelićima rasuta povijest ostaje ležati kao razbacana građa koju svi stalno dovlače, ali nitko da se i prihvati gradnje. Primjerice, još čekamo knjigu o kiparstvu Ivana Meštrovića, premda je monografija i pisanija o njemu bilo toliko da bi se i najveće europsko umjetničko ime time dičilo.

Likovno samaritanstvo

Od svega mi u novije vrijeme imamo dvije franciskanski skromne knjižice koje sadrže sjajne uvide u stanje apstraktne umjetnosti u Hrvatskoj iz pera uglednih kolega Z. Rusa i J. Denegrija (Logos, 1985). Pribrojiti se tome može marljivi rad profesora Grga Gamulina (Naprijed) s knjigama o hrvatskom slikarstvu i kiparstvu 19. i 20. stoljeća, doduše s nekim moralističkim porivom potpunosti, odnosno nastojanjem da se uz naznake sinteze pobroje sva imena te da se prilika iskoristi za pravdu prema zaboravljenima i zapostavljenima, što je čest oblik hrvatskoga likovnoga samaritanstva koji je uza sve časne nakane i plemenita htijenja ohrabrio i likovni polusvijet i pripomogao mlitavljenju kriterija. Biografska metoda nažalost uplela se (izuzmemo li uvodne dijelove s elementima sagledavanja cjeline) u vrijedan napor.

Sjećam se požutjelih papira i tekstova naših profesora (skripta) istrošenih i prozirnih od tolikih studenatskih očiju i prstiju, nakon tolikih prevrtanja da se šapirografirani tekst koji je prelazio iz ruke u ruku nakon toliko korisnika doimao nekom inkunabulom, pergamenom ili srednjovjekovnim rukopisom koji je trebalo zaštiti ili barem izraditi njegov faksimil. Danas, tridesetak godina poslije student ne može otvoriti jednu knjigu i u sažetim crtama doznati na jednom mjestu o svojoj likovnoj prošlosti. Kako su istraživanja odmaknula, kako je fragmenata sve više, kako individualni prilozi, izložbe i studije otvaraju uvide u pojedine opuse i zbirne fenomene, taj zahtjev za cjelinom pokuda je za sve nas. Jer slika naše povijesti moderne hrvatske umjetnosti leži u fragmentima, a vrijedni i izvrsni djelići njezinih najboljih dijelova moraju naći razrješenje u sintezi. Ali problem se odmiče u stranu, svi uzmiču i zadaća se odgađa. Kao da nikoga ne tišti to pomanjkanje sinteze, kojom se potvrđuje naš kulturni identitet, kao i analogije sa širim strujanjima. Zašto primjerice oni koji promišljaju kulturu (ministarstvo?) ne otvore natječaj, ne daju zadaće ljudima da dovrše tu priču za kojom se gotovo vapije? Zašto se ne kaže ljudima od stručnog i znanstvenoga povjerenja; tu vam je zadaća, novac i, dakako — rokovi?

To je elementarno pitanje. Ako u tom, i u još ponekom području (nema ih mnogo) možemo odgovoriti najsloženijim zadaćama, što nas u ovome priječi da postignemo iste ciljeve!? Jer to je najčišće pitanje identiteta, koje će neki pogrešno smatrati pitanjem romantičarske i provincijske samodovoljnosti i nadasve prilikom da se pobroji inventar i sve gusle javorove. Jer treba, izvan pukih retoričkih zaklinjanja, reći da je Bukovac, Rendić, Frangeš, Meštrović, Kraljević, Vidović, Herman, Steiner, Gecan... europska vrijednost. A tko će to reći ako ne mi sami; prvo sebi, potom i drugima? A sređenu građu nužno je potom, dakako, odmjeriti izvan nas samih.

Pitanje kulturnog identiteta

A briga o baštini mora podrazumijevati osigurane izvore materijalnih sredstava. I pritom se ne treba posebice hvaliti obnovom jedne kapele ili to proglašavati kulturnim događajem godine, kao što to nije ni povratak ukradenoga i opustošenoga vukovarskoga blaga. A u kojoj je poziciji kultura i kakvo mjesto ima, vidi se i po stanju Dubrovnika s urušenom rivom, koja može za sobom povući i Knežev dvor i Orlandov stup. Ne mogu se senzacijama i uspjesima proglašavati obnove spomenika i od posve razumljivih i normalnih stvari stvarati slike uspješnih ljudi, uspješne godine i kulturne politike. Toliko naslijeđenoga dobra, cijeli gradovi i katedrale, palače i ljetnikovci bilježe upozorenja i opasne znakove nebrige, a da se pritom najmanja i razumljiva skrb proglašava milošću kulture, jer su u zajedničkoj škrabici i topli i hladni pogon, radijatori i ravnatelji, tvrdalji i portiri, božićnice i renesansne slike, topli obrok i barokni kip.

Pitanje identiteta, posebice kulturnog identiteta, nije retoričko pitanje. Ono ne pripada najnižim talozima kolektivne psihe niti je to arhaična bačva s grbom iz nekoga vinskog podruma u kojemu veseljaci ganutljivo, ali neutjecajno guslaju u čast domovinskih i zavičajnih amblema. A tamo gdje je jednom identitet uspravljen on se ne smije »suprotstavljati ni univerzalnim vrijednostima ni kozmopolitskim kontaktima; opasnosti za njega nisu ni povoljni čarteri ni internacionalni hotelski meniji...« U usporedbi s drugima i većima, kako svoje prošlosti tako i svoje sadašnjosti, treba uočiti ne samo specifičnosti nego i univerzalne vrline u oblikovanju svojega lica. To će značiti korak dalje, posebice ako »glupu nacionalnu ili lokalnu oholost zamijenimo uranjanjem u kulturni identitet« — kaže umni Izvetan Teodorov. Do toga prepoznavanje ne vodi put našim domaćim kozjim stazama i hajdučijama niti ono može biti dijete napuhane esperantske neobaveznosti. Taj put vodi jedino preko predanoga rada, sređene kulturne građe naše moderne i suvremene umjetnosti u komparativnoj volji za suodnosima, širim odmjeravanjima, pri čemu hrvatska umjetnost ima svoje mjesto u širim konstelacijama izvan naših pukih uvjeravanja o vrijednostima o kojima malo tko zna — jer i nema iz čega saznati. A onda, čega ima — ima, čega nema — nema. Treba prvo spoznati, a potom i smišljeno odnjegovati svoju poziciju i ne »veličati tajanstveni duh svoga plemena i razglašavati ološ susjednih vrata«.

Bez estetičkih raspri

Sve je to, dakako, lijepo rečeno ali sve će to teško ići naprijed u zemlji punoj i prijepora i razmirica među ljudima. Krcato svađama, ali bez ijedne estetičke raspre koja bi bila na korist kulturi i malo jačem svjetlu u njezinim polutamnim njedrima. Ne sjećam se jedne jedine raspre koja bi za predmet i cilj imala korist duha i kulture. Pitanje uništenja Cvjetnoga trga, pitanje spomenika Marku Maruliću, pitanje marikulture, koja je naprosto nekultura i igranje s budućnošću najboljega što imamo, rasprodaja svega i svačega pa i svjetionika — tih očiju mora — samo su mrvice (a toga ima toliko da bi i nabrajanje ugrozilo ovaj okvir) iz široka kruga nesreće u kojima argumenti nisu igrali nikakvu ulogu. Samo grubi nasrtaji jednih na druge, samo primitivni porivi koji nastoje poniziti drugoga u sredini u kojoj se uvrede pa i pozivi na linč zovu polemikama!? Uz to, ovo je sredina u kojoj uvijek netko nekomu radi o glavi, u kojoj vlada prava manija proganjanja, osjećaja zapostavljenosti, u kojoj je netko nekoga zakinuo, preveslao i slične delicije. Kada bi netko izmjerio štete koje je podnijela kultura zbog zle krvi i međusobne netrpeljivosti, neuvažavanja i jala, te bi se štete mjerile velikim i najvećim mjerama.

Ive Šimat Banov