Vinkovački Spiritus Movens

Zbornik o Dioniziju Švagelju, Zbornik radova sa znanstvenog skupa (u povodu 15. obljetnice smrti) — Vinkovci, 1. prosinca 2000, ur. Ružica Pšihistal, Matica hrvatska Vinkovci, 2002.

Vinkovčanin Dionizije Švagelj bio je hrvatski književnik, znanstvenik, esejist, publicist, prosvjetno-pedagoški radnik, animator, koordinator književno-kulturno-znanstvenog života svoga grada; ujedno i jedan od utemeljitelja obnovljene Matice hrvatske Vinkovci 1959. te njezin predsjednik do prestanka rada 1971.

Ovaj zbornik obuhvaća trinaest radova — izlaganja sa znanstvenog simpozija o životu i radu tog velikana vinkovačke prošlosti, obuhvativši raznorazne aspekte njegova djelovanja — eseje, poeziju, znanstvene radove. Dodatak čini Bibliografija koju je priredila Katica Čorkalo, a inače su na simpoziju sudjelovali brojni uvaženi znanstvenici i stručnjaci — osim same urednice Ružice Pšihistal (razmatra odnos Švagelja prema Regimentskomandnim zapovidima, predmetu interesa njegova proučavanja) i već spomenute Katice Čorkalo (ovdje raspravlja o Švageljevim tekstovima iz Radova i Posebnih izdanja) — i Miroslav S. Mađer (prikazuje ga kao duhovnoga vođu vinkovačke generacije), Bogdan Mesinger (razmatra njegov golem utjecaj na mnoge sfere kulturno-duhovnog života grada), Brane Crlenjak (govori o intimno-ljudskom liku Švageljevu), Zlatko Tomičić (analizira autorovu esejistiku), Stjepan Babić (razmatra o njegovu jeziku), Bernardina Petrović (osvrće se na Švageljeva zapažanja o jeziku slavonskih pisaca), Anica Bilić (prikazuje njegova slavonistička istraživanja dramske i kazališne baštine), Teodora Vigato (izdvaja specifične dramske oblike 18. stoljeća u kazalištu u Slavoniji, služeći se autorovom metodom), Ivana Iskra Janošić (govori o Švageljevim godinama kao direktora Muzeja), Goran Rem (osvrće se na njegov stihovni opus) te Marko Landeka (predočuje Švageljev curriculum vitae.

Vjekoslav Sulić, Slike, ur. Marko Landeka, Matica hrvatska Vinkovci, 2002.

Zbirka pjesama Vjekoslava Sulića Slike ujedno je i prvi autorov objavljeni rad. Prevoditelj (s engleskog, talijanskog i francuskog jezika) te lektor, Sulić je naime posve osebujan pjesnik koji ne pripada ni jednom od poznatih književnih krugova, te njegovu zbirku možemo promatrati i kao izričaj individualnoga nutarnjeg impulsa, slijeđenje »...genetskog koda...« i osjećaja »...praiskonskog poriva da svoja čuvstva negdje za nekoga ponekad zapiše«, kako lijepo stoji u Bilješci o piscu na kraju knjige.

Ovaj vrlo senzibilan pjesnik s lako uočljivim poštovanjem i ljubavlju prema riječi svoju poeziju predočuje i vezanim i slobodnim stihom, kao i pjesmom u prozi — ovisno o prilici. Zbirku dijeli na dva dijela — Jezik materinji, pisan isključivo hrvatskim jezikom; odnosno Biti svoj (Etre Soi-Meme), u kojem pjesme počesto donosi dvo-, tro- i višejezično — na engleskom (To the Sower of Words, While Awaiting), francuskom (Le mal du pays, Lettre) ili pak talijanskom (Il rapido per la notte, La pasqua nel giardino); katkad ih prezentirajući zasebno i samostalno, katkad simultano. Posljedica je to vjerojatno i periodična autorova života u inozemstvu (Italija, Francuska).

Tako svoju poeziju natapa autobiografskim, lokalnonostalgičnim motivima tijesno vezanima uz Slavoniju i Vinkovce (gdje je proveo mladenaštvo, a danas živi u Osijeku), a tu njegovu osnovnu poetiku prihvaća i razumije i njegov ilustrator Ivan Čamagajevac, olovkom hvatajući ponajčešće vodu — i to u njezinim uspavanim oblicima — baru; mulj i šaš potoka — pustih ili prekrivenih lopočima; usporene i zaustavljene rijeke; brodice koje odlaze u nepovrat; ali i sitne ljepote zemlje — leptire i malene ptice, vilin-konjice i gnijezda roda.

Katarina Marić