Video kao nulta točka

Video kao nulta točka

Mislim da je svaka umjetnička zbilja umjetna ili, ako hoćete, virtualna (kao što je to, uostalom, stvarnost ljudske kulture uopće). Ne mislim da su nove tehnologije i mediji tu donijeli nešto zaista bitno novo. U jednom smo se trenutku odvojili od prirodnoga toka i, promatrano na takav način, umjetničko bi djelo moglo biti paradigma iskonske ljudske drame — u isti čas apstraktna struktura i krik za prvobitnom slobodom. Ono ne može bez oba ta elementa. Jedan mu daje čvrstinu i vezivnu logiku, a drugi životnost

»Ja kao umjetnik koristim se samim sobom kao tijelom/umjetnikom/osobom, kako bih namaknuo građevni materijal (jedini mogući) za svoja djela. Svjestan sam da takav pristup otvara određene mogućnosti čitanja djela, ali one nisu u potpunosti namjerne i bilo bi više nego loše kada bi preuzele vlast nad njime.«

Instalacije locirane u razne ambijente determinante su umjetničkog stvaranja Alena Floričića, koji je diplomirao likovne umjetnosti na Odjelu kiparstva u Rijeci u klasi profesora Žarka Violića 1993. Posljednjih nekoliko godina intenzivirao je rad u mediju videa, iako se bavio i slikanjem. U njegovu slikarstvu lik je, preciznije oblik, njegov izbor koji multiplicira, rotira u prostoru, a zadržava mu konstantu opredmećene tjelesnosti. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama i u zemlji i inozemstvu.

Evidentno je u vašim videozapisima da ste vi glavni akter zbivanja? Jeste li vi sami svjesno odlučili biti subjektom/objektom konkretno konkretiziranih radova?

— Naravno. Sve je i krenulo s te, nulte, točke u kojoj sam, uviđajući nemogućnost umjetnosti, bio bolno svjestan paradoksalnoga stanja u kojemu se umjetnik našao, stanja u kojem je on (ja)sam, kao subjekt, jedina izvjesna točka u procesu stvaranja i društvenog apsorbiranja umjetničkog djela. Moj je intuitivni odgovor na taj problem bio transformacija subjekta u objekt, odnosno u subjekt-objekt. Ja kao umjetnik koristim se samim sobom kao tijelom/umjetnikom/osobom kako bih namaknuo građevni materijal (jedini mogući) za svoja djela. Svjestan sam da takav pristup otvara određene mogućnosti čitanja djela, ali one nisu u potpunosti namjerne i bilo bi više nego loše kada bi preuzele vlast nad njime. Konstantnom nenaslovljenošću svojim radova želim potencirati nepostojanje svjesne poruke ili jednostavnoga logičko-pojmovnog smisla djela.

Pokret, vrijeme i tijelo...

Ciklički se ponavlja gibanje, pokret ili pak statirate u svakodnevnim prostorima? Što želite postići kretanjem odnosno mirovanjem?

— Snimajući sirovi, radni materijal nastojim prizor definirati kao običan, banalan, ali odmah potom tu banalnost dokinuti tretmanom vremena, a ponekad i same teme u videozapisu. Jednostavna se radnja snimanjem, a zatim i u postupku obrade isključuje iz prirodnoga stanja stvari, vremenski se organizira u ornamentalno ponavljanje i kao takva ubacuje natrag u realni prostor (galerije), ali ovaj put u obliku artefakta, definiranog, omeđenog, nepropusnog. Unutrašnja se napetost zasniva na sukobu dvaju vremena — onoga prvobitnoga, realnog i kasnijeg umjetničkog, arteficijelnog, koji zajedno koegzistiraju i dovode se u pitanje.

Odvojenost od prirodnog toka

Zbog čega sebe tretirate kao dio virtualne stvarnosti?

— Mislim da je svaka umjetnička zbilja umjetna ili, ako hoćete, virtualna (kao što je to, uostalom, stvarnost ljudske kulture uopće). Ne mislim da su nove tehnologije i mediji tu donijele nešto zaista bitno novo. U jednom smo se trenutku odvojili od prirodnoga toka i, promatrano na takav način, umjetničko bi djelo moglo biti paradigma iskonske ljudske drame — u isti čas apstraktna struktura i krik za prvobitnom slobodom. Ono ne može bez oba ta elementa. Jedan mu daje čvrstinu i vezivnu logiku, a drugi životnost.

Dobitnik ste Grand Prixa na Zagrebačkom salonu mladih 1998, a ove ste godine laureat 6. Labinskog uzleta likovnosti. Možete li usporediti te dvije nagrade?

— Riječ je o bitno različitim nagradama vezanim uz dvije po gotovo svim parametrima različite manifestacije. Dok mi je prva otvorila pristup uglednim nacionalnim pa i inozemnim izlagačkim prostorima, druga mi je važna iz dva razloga: prvi je što mi je dodijeljena u Labinu, gradu u kojem živim, a u kojem u posljednje vrijeme, nažalost, prerijetko izlažem, a drugi je taj što mi je dodijeljena za slikarstvo koje sam u posljednje vrijeme, baveći se intenzivnije videom, bio pomalo zapostavio.

Ante Kovač