Veličanstvena apoteoza

Veličanstvena apoteoza

Edizione nazionale ed europea delle opere di Alessandro Manzoni, Milano, 2000-2003.

Alessandro Manzoni sebi je priskrbio časno mjesto među modernim pjesnicima; njegova krasna nadarenost, nadarenost čisto pjesnička, utemeljena je na jasnom i humanom duhu i osjećaju.

J. W. Goethe, 1822.

Ugledni talijanski književni djelatnik od europskoga formata Giancarlo Vigorelli prije desetak godina na jednom je mjestu zapisao: »Manzonijev romanticizam, ranije započet sa Svetim hvalospjevima i sa dvjema tragedijama, a vršno ostvaren u Zaručnicima, nije bio tek puko odbacivanje pseudohumanističke kulture, već je bio stvarno postignuće jednog novog shvaćanja književnosti kao grane znanosti o moralu«: shvaćanje, dometnuo je Vigorelli na istome mjestu, koje su već stanovito vrijeme »promicali najuzvišeniji europski pisci, od Shakespearea do Pascala, od Calderóna do Racina, od Cervantesa do Goethea«.

Shvaćanje književnosti kao visoke etičke i estetske stvaralačke kategorije jest ono što je Manzonija već u njegovo doba izdiglo na najvišu razinu poštovanja, na kojoj i danas stabilno stoji diljem svijeta. Uz njegovo su se ime na razne načine vezali i mnogi velikani hrvatske pisane riječi: P. Preradović, I. Mažuranić, A. Šenoa, J. E. Tomić, I. Vojnović, J. Čuka, M. C. Nehajev, V. C. Emin, M. Ujević, I. Frangeš i drugi.

Ovodobnoj pak talijanskoj kulturi na čast služi činjenica da se najozbiljnije prihvatila posla da sve što je taj nesporno veliki čovjek napisao objelodani na najpomnjiviji i najrigoroznije produbljen znanstveno-kritički način, uz sudjelovanje najuglednijih manconista, kojima zasluženo na projektu ravna ovdje već citirani Giancarlo Vigorelli, zaljubljenik i poznavatelj Manzonijeva života i rada, inače predsjednik Nacionalnoga centra za manconijanske studije u Milanu, udomljena u Manzonijevoj kući pod čijim je znakom upravo u tijeku ostvarenje zamašnoga, vrlo zahtjevna, za kulturu općenito važna posla.

Mistifikacija šteti

Od siječnja 2000. do časa kad ovo pišem (u trećem tjednu 2003), pod općim je naslovom Nacionalno i europsko izdanje djelâ Alessandra Manzonija (Edizione nazionale ed europea delle opere di Alessandro Manzoni) dosad izišlo devet knjiga, te imaju uslijediti još dvadeset sedam, dakle sveukupno će Manzoni biti cjelovito projiciran u budućnost s trideset šest tipografski brižno i ukusno izrađenih knjiga (ispunjenih ilustracijama i raznim faksimilima) u normalnom i bibliofilskom te i u elektroničkom izdanju, sve se pak popraćuje nizom pojašnjavajućih bilježnica.

Projekt je dosad ostvaren u jednoj knjizi političkih traktata o temi francuske revolucije i talijanske neovisnosti, pa u raspravi o povijesnom romanu, u četiri sveska objavljenih i neobjavljenih jezikoslovnih spisa, te u zbirci korespondencije s Claudeom Faurielom; a, pod konac prošle godine, i u kolekciji filozofskih bilježaka te u knjizi La storia della Colonna infame.

Zadivljujuće, do sitnica brižljivo obavljeni posao obećava sveukupnu konačnu veličanstvenu apoteozu plemenitome Milancu, koja će konačno pridonijeti da se toga razborita, tankoćutnog čovjekoljupca prihvati sa svim njegovim vrlinama i slabostima, dakle u cjelovitoj i nepatvorenoj njegovoj ljudskoj i spisateljskoj dimenziji, što je važno stoga što su ga premnogi ne baš racionalno te i posve nepotrebno izmistificirali gotovo do potpune nedodirljivosti, čime su mu, pravo govoreći, više naštetili negoli što su ga uspjeli na primjeren način približiti širokoj javnosti. To je ispalo tako najvećma zato što su ga odveć jednoobrazno tumačili kao osobito čudo znanja i savršenoga pisanja, a da ga nisu do kraja ni valjano oni sami iščitali, pa, ako ćemo baš, ni dobro razumjeli u njegovoj nedvojbenoj slojevitosti koja se krije ispod prividne njegove sveukupne formalne i sadržajne, regbi, klasicističke jednostavnosti i urednosti.

U službi spoznaje istine

Da tog uistinu po svemu iznadprosječnog čovjeka od misli i pera valja svesti na pravu mjeru ljudskosti po kojoj se i sam diskretno ravnao, najbolje je shvatio upravo Giancarlo Vigorelli, neumorni zastupnik onoga što je i sam Manzoni postojano ponajprije zastupao.

Svoj svjetonazor i spisateljsku praksu Manzoni je stavljao iznad svega u službu spoznaje Istine kao najveće svrhe intuicije i akcije ljudske duše i uma, pa umjetnost za njega, kako je to jednom naglasio Ivo Frangeš, »nikad nije bila prizor nego ocjena, nikad prikazivanje života u slikama nego moralna vizija prema piščevim etičkim idealima«.

Eksplicitno ili pak implicitno, iz svakoga Manzonijeva nefikcionalnog ili fikcionalnog retka prosijava poziv svima da žive svoj ljudski život unutar confessio oris, contritio cordis i satisfactio operis: unutar, riječju, cjelovitosti zajedničkoga dobra. To je ono što ljudima daje najdostojnije elemente izdržavanja, ne dogmatično, nego dostojanstveno, prema slobodnom i svjesnom izboru.

Život je, bez obzira da li grub ili pak lagodan, rekao bi Manzoni, za svakoga, ono zašto svatko ima položiti konačan račun. On sâm je o tome itekako vodio računa, pa je živio i radio umjereno i odgovorno, s mnogo obzira prema drugome i drukčijem; tegobe nematerijalne naravi (jer materijalne nikad nije imao), koje su kadšto prelazile i granicu podnošljivosti, znao je prevladati čuvajući se da ih na bilo koji način ne projicira na drugoga, a svojim je djelima upućivao na dobro te je zbilju dograđivao vazda nužnim optimizmom.

Komunikacijski mu je sustav bio takav da je stvari objektivirao u shvaćanju povijesti ne kao dijalektičkog lanca, nego kao stalnu potvrdu Božjega stvaranja i postojane providnosti. Nema u njemu, na primjer, Alfijerijeve i Foscolove virilne napetosti ili Leopardijeve kozmičke boli, ni njihova sveukupna pesimizma; on se obraća gotičkome teženju uvis, gdje u nebeskoj modrini, pod svjetlom Božje sveobuhvatnosti i svevremenosti, primiruje Sturm und Drang, i to kao vrlo razložan, svim ljudima otvoren prijedlog, u koji je ugradio svoj dobrohotan duh nedogmatski usmjeren sveopćemu ljudskom zajedništvu, s posebnom brigom za potrebite ljude.

Bavljenje lijepom književnošću, jezikoslovljem, poviješću i filozofijom bio je za Manzonija način spoznaje sveukupna smisla življenja, te je pisanjem autentizirao ideale u koje je vjerovao. To, dakako, ne vazda bez manâ, no vazda iskreno i vrlo zauzeto.

Pečat njegovu zalaganju za čovjeka njegov je Stup srama (La Storia della Collonna infame). U nakladničkom nizu koji je povod ovome članku ta potresna Manzonijeva književnička rasprava protiv nepravde i vapaj za pravdom, koji je tečajem vremena nadahnuo mnoga javna promišljanja velikih umnika (u Hrvatskoj to djelo imamo tek u jednome izdanju, prijevodom, pod navedenim naslovom, Miroslava Golika, NIP, Zagreb 1954), posljednji je i najblistaviji biser, pomnjivo izrađen, kao i svi drugi, no i, s mnogo razloga, osobitom skrbi.

Taj osebujni dodatak konačnoj autorovoj redakciji Zaručnika (1842) Manzonijeva je oporuka protiv okrutne nepravedne snage uperene protiv nemoćnih, koju posijahu uokolo opaki moćnici; istodobno i nama danas živa je opomena u ozračju mnogih nepravda kojima je svijet doveden do ruba izdržljivosti.

Znanstveno organiziran pothvat sadržajno i metodološki razrađen s označenim opsegom i rokom izvedbe, s jasno objelodanjenom nakanom da javnosti približi nepatvorenoga Manzonija — bez uveličavanja ili pak umanjivanja, izobličavanja i krivotvorenja — za svaku je pohvalu, jer će time oko velikoga imena biti skinute sve suvišne laske ili pak ruženja. Manzonijeve pak riječi da je velika potreba za piscima, koji daru duha imaju pridružiti ljubav spram istine te mudru čestitost poticajne nakane, i danas mogu uistinu poticajno odjeknuti.

Juraj Gracin