Uzaludan trud

Uzaludan trud

Manuel De Landa, Tisuću godina nelinearne povijesti, prev. Ognjen Strpić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Nelinearna povijest Manuela De Lande nije povijesna nego filozofska knjiga. To međutim ne znači da ima osobite veze s filozofijom u strogom smislu te riječi, osim ako je ishodišno ne shvatimo kao neku vrstu konceptualnog inženjeringa, tj. kao disciplinu koja proučava strukture mišljenja. A ova knjiga počiva upravo na toj tezi — sve strukture što nas okružuju proizvodi su specifičnih povijesnih procesa. Njegova povijest prati razvoj zapada u tri povijesna narativa u kojima se iz triju perspektiva (anorganske, organske i kulturne) pripovijeda jedna, u osnovi revizionistička, priča o protoku materije i energije. U skladu s tim, svako poglavlje bavi se jednim »materijalom« — energetskim (geološkim), genskim (biološkim) i jezičnim (kulturnim), a poglavlja su kronološki podijeljena na razdoblja 1000-1700. i 1700-2000. godine. Referentna je literatura vrlo raznolika, pa se tu može naći mnogo toga, počevši od historiografije, filozofije, fizike, sociolingvistike pa sve do arhitekture, pomorstva i evolucionizma. Materija, odnosno materijal koji se ovdje spominje, treba uzeti dvojako: jednom u doslovnom, a drugi put u prenesenom smislu. Jer materija je u De Landinoj holističkoj perspektivi mnogo više od minerala, genskog materijala ili jezičnog blaga: njezin protok i oblici njezina samoorganiziranja iziskuju novu metodologiju za koju se autoru čini da ima filozofsku važnost. Razmatrajući nelinearnu dinamiku takvih sustava i procesa De Landa iskušava jedan mogući filozofski pristup povijesti; njemu se čini da takav henološki, a zapravo a-teleološki pristup donosi nešto bitno novo. Meni se, naprotiv, čini da je riječ o metežu u kojem je metodologija prilično jasna, ali potpuno neuporabljiva.

Biološka povijest

U prvom »anorganskom« poglavlju riječ je o biološkoj povijesti i o protoku energije. Industrijsko doba i razvoj gradova kao živih organizama koji su procvjetali upravo u razdoblju iskorištavanja geoloških resursa tema je prvoga dijela knjige. Usprkos tome što bi se autora mirne duše zbog ovakva načina argumentacije moglo svrstati među marksiste, on metodološki strogo odbacuje filozofske temelje neoklasične mikroekonomije. Ne zanima ga toliko ni Braudelova struktura svakidašnjice kao ni historiografska linearnost, već prije svega strukturalističko-henološki pristup. Tako u drugom poglavlju o biološkoj povijesti smatra da je svim živim bićima zajednička ovisnost o intenzivnim tokovima energije i tvari, pa ovdje materiju zamjenjuje pojmom biomase kao nekom vrstom organskog, stalno kružećega toka. Posebnu pozornost posvećuje migracijama i genskom materijalu, smatrajući npr. da je naseljavanje Amerike dio velikoga toka kruženja (europskih) gena. Isto tako, razmatra glad i epidemije kao dva važna biološka fenomena u kontekstu srednjovjekovnih gradova kao svojevrsnih izoliranih ekosustava. Na sličan se način u trećem poglavlju razmatra i jezična povijest, u koju dakako ulazi sve ono što utječe na razvoj jezičnog materijala. Teze poput onih u kojima se jezično jedinstvo pretpostavlja kao nužan preduvjet mobilizacije masa, a govorenje nekog jezika kao implicitan politički čin, kao da su prepisane iz nekog posve drugog konteksta. Iako je vidljiv utjecaj Chomskog, Austina, Deleuza i Guattarija te Foucaulta (autori koje često citira), De Landa ide posve drugim putem, koji je od njih ipak neovisan. Pronaći vezu između geologije, biologije i lingvistike u kontekstu nelinearne filozofijske povijesti i nije toliko teško; no koliko je De Landa u tome uspio, posve je drugo pitanje.

Usprkos autorovoj erudiciji, primamljivoj tezi i naoko funkcionalnoj metodologiji, prosječni se čitatelj ovakve literature — nakon što se namučio pročitavši četiri stotine stranica napornoga teksta — može pitati: a što je to De Landa u svojoj revizionističkoj i materijalističkoj povijesti zapravo uspio dokazati? Da je ljudska povijest »pripovijest o kontingentnosti, a ne o nužnosti«? To smo znali i prije 1997, kad je De Landina knjiga izvorno tiskana. Da u svijetu nema predviđanja, nego da njime upravlja nelinearna dinamika i nelinearna kombinatorika? Time se već i fizika bavila u prvoj polovici 20. stoljeća. A ni Hegelove teze o tome danas više nažalost nitko ne uzima ozbiljno, jer se smatra da je teleologija ili potpuno promašen koncept ili opasno oružje u rukama liberalističkih šarlatana kojima služi kao pogonsko gorivo za održavanje Hardt/Negrijeva Imperija. De Landa je zaigrao na kartu povijesnih narativa koji su u materijalnom smislu mnogo opipljiviji, a u metodološkom smislu naizgled fleksibilniji.

Bez snažna zaključka

Nažalost, iz svega toga nastala je zbrka: autor postavlja snažnu tezu, ali kao da ne zna što će s njom. Uzalud tolike referencije, naporan rad i mnoštvo interdisciplinarnih podataka: knjiga je, unatoč vrlo čitku i preciznu prijevodu, naporna i lišena strukture, tj. konceptualnog inženjeringa spomenutog na početku ovog teksta. Baš kao i u njegovoj knjizi o ratovanju i umjetnoj inteligenciji, autor i ovdje privuče pažnju nevinog čitatelja, koji tekst oduševljeno uzme u ruke i zatim se razočara shvativši da u njoj ne nalazi ono čega bi zapravo trebalo biti: umjesto snažna zaključka, nailazi na faktografski obilnu i prilično teško prohodnu knjigu. Braudelu, Marxu i Foucaultu usprkos.

Tonči Valentić