Uspješno provedena negacija

Uspješno provedena negacija

Denis Krašković ne libi se iz svagdašnjice uzeti svima dobro poznate činjenice i staviti ih u kontekst galerijskoga prostora, tražeći pritom civilizacijske boljke, vlastite nespretnosti, povijesne promašenosti ili sociološke predrasude. Koncept Denisa Kraškovića od sama početka i jest ukazati na funkcije pojedinih predmeta ili bića, dijelova tijela ili ponekih apstraktnih oblika. Funkcije su to koje svatko od nas ponekad zanemari, svjesno ili nesvjesno, ponekad i zlorabi

U zagrebačkoj Galeriji Gradec, na negdašnjem rubu srednjovjekovnog grada, u ljubičastoj zgradi, kraj je prošle godine i gotovo cijeli siječanj ove dočekala izložba novoga ciklusa zagrebačkog umjetnika Denisa Kraškovića, nastavnika kiparstva na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Mnogobrojni radovi koji nedvojbeno pripadaju u isti odsječak opusa postaju zanimljivi na nekoliko razina, u nekoliko segmenata.

NE — kao mjerna jedinica

Cijeli opus naslovljen je negacijom NE. Taj lajtmotiv koji struji izložbom započinje prikazom tabule iz koje u visokom reljefu izlazi riječ kojom se svakodnevno koristimo u komunikaciji, obraćanju, naređivanju, molbama... Negacija NE postaje protočna mjerna jedinica koja, spojena sa svakim od kiparskih radova i motiva te s gramatičkim infinitivom, neodređenim oblikom, postaje potpuno uobličeno umjetničko djelo. Ničim definiran glagolski oblik u imenu svakoga pojedinog djela uz negaciju NE uvodi riječ u umjetnost. Naslov pojedinoga djela postaje isto toliko bitan kao i djelo samo. Izložba se tako sastoji od brojnih monokromnih, zagasito sivih skulptura s kojima se susrećemo gotovo svaki dan i koje su nam dobro poznate. Figuracija kojom barata Krašković jednostavna je i prepoznatljiva. Skulpture su u odnosu na njihov realni motiv u najvećem dijelu uvećane ili umanjene, augmentativne ili deminutivne, obazremo li se i na gramatiku. Čizma, žarulja, olovka, jezik, boca, prekidač, ključ i brojni drugi motivi vezuju se uz glagole koji asocijativno izviru iz samih motiva. Tako npr. čizmu izuvamo, žarulju ugasimo, olovku zašiljimo, za jezik vučemo, bocu razbijamo, prekidač palimo, a ključ izgubimo. Jasno je da se nakon samo nekoliko razgledanih djela i sam posjetitelj stavlja u ulogu samoispitivača i pogađača naslova ostalih radova. Interakcija između motiva, naslova djela i gledatelja postaje zabavna igra koja tjera na pomno pregledavanje cijele izložbe koja se u Galeriji Gradec proteže na dva kata, dok je u prizemlju postavljena zanimljiva instalacija. Instalacija Video-Disco klizalište sastoji se od poprsja bez ikakvih individualnih osobina ili fizionomije na koje se projicira videorad u kojem se lik umjetnika poklapa sa trodimenzionalnim kipom. U pozadini ljudi bezbrižno kližu na ledu zagrebačke Šalate, a sam Krašković nebrojeno puta ponavlja sintagmu negacije. Identitet se, dakle, materijalizira tek na kratku putu između projektora i skulpture.

Živa negacija kao molba

Kompleksnost cjelokupnog koncepta izložbe sastoji se, među ostalim, i u činjenici da skulpture iz ovog NE opusa postaju na semantičkoj razini stvarne i žive, one koje nam šalju konkretne molbe: peraja morskog psa — Nemoj me demonizirati, ženski profil — Nemoj me maltretirati, kutija cigareta — Nemoj me pušiti, zahodska školjka — Nemoj me prljati, dva uspravna prelomljena kvadra koja neodoljivo podsjećaju na njujorški WTC — Nemoj me osvećivati, metak — Nemoj me potrošiti, kruh — Nemoj me bacati... I tako u nedogled. Svaka je skulptura postavljena na bijeli stalak, kubus, postament ili na bijeli zid. Komunikacija između autora i gledatelja zajamčena je, ona je zapravo element koji može upućivati na vlastito propitivanje i komentare. Denis Krašković ne libi se iz svagdašnjice uzeti svima dobro poznate činjenice i staviti ih u kontekst galerijskoga prostora, tražeći pritom civilizacijske boljke, vlastite nespretnosti, povijesne promašenosti ili sociološke predrasude. Kruh katkada bacamo, razbijemo i poneku bocu, šopamo gusku, jastuk gnječimo u snu ili slomimo prst. Banalne predstavke u ovom NE ciklusu poput miša koji ne želi da ga se lovi, svinjskog papka koji ne želi u zamrzivač, fotelje koja ne želi premještaj i kruške koja ne želi zagriz istovjetnošću boje i materijala te asocijativnošću naslova postavljene su na početne pozicije prolaznosti, realnosti i koncepta kojih se drži Denis Krašković.

Koncept Denisa Kraškovića od sama početka i jest ukazati na funkcije pojedinih predmeta ili bića, dijelova tijela ili ponekih apstraktnih oblika. Funkcije su to koje svatko od nas ponekad zanemari, svjesno ili nesvjesno, ponekad i zlorabi. Za njih je većina motiva stvorena, bilo ljudskom rukom poput smotanog jointa, knjige i krune ili rukom prirode poput rogova, slonovske surle i dojke. U međuvremenu, potopite brod, pošaljite pismo, rastužite Smješka, osvojite brdo... ili nemojte...

Marko Kružić