Umjereni skepticizam

Umjereni skepticizam

Simon Blackburn, Poziv na misao, prev. Lada Jurica, AGM, Zagreb, 2002.

Knjiga pokušava čitatelja upoznati s nekim velikim temama, naučiti ga kako da o njima razmišlja i predočiti mu kako su filozofi o tome razmišljali. Dakle, imamo pred sobom još jedan uvod u filozofiju. Priručnici ovakve vrste posljednjih su se godina namnožili u razmjerno veliku broju, ničući brže od tuzemnih shopping-centara na rubovima grada. Neki od njih za svaku su preporuku, neki mogu poslužiti kao solidan školski udžbenik, a neki ne zadovoljavaju ni osnovne standarde pismenosti. O toj temi pisano je mnogo puta i na stranicama ovih novina; u onoj mjeri u kojoj filozofija kao psihoterapija ili akademska praksa još uopće može privući pozornost.

Problemski uvid

Simon Blackburn profesor je filozofije na Sveučilištu u Cambridgeu i nedvojbeno poznavatelj onoga o čemu piše. On ne prepričava postojeće filozofske sustave niti nudi historijski pregled, nego nudi problemski uvid u samu stvar. Osam poglavlja u kojima se bavi znanjem, duhom, slobodnom voljom, sebstvom, bogom, rasuđivanjem, svijetom i djelovanjem nisu poredana kronološki ili sistemski, nego u neku ruku disciplinarno. Ne treba posebno ni spominjati da, s obzirom na akademski pedigre, Blackburn pripada među analitičke filozofe, pa će ova knjiga biti bliža čitateljima koji preferiraju anglosaksonski način mišljenja. Autor u uvodu iznosi filozofske probleme, a ne njihov historijski razvoj. S obzirom da filozofija proučava strukturu mišljenja, on filozofiju vidi kao neku vrstu »konceptualnog inženjeringa«, naglašavajući na samom početku njen posve nepragmatični karakter.

Nije slučajnost što je posljednje poglavlje posvećeno upravo djelovanju i etici. Koristeći se strategijom nužne i racionalne argumentacije i suprotstavljanja različitih svjetonazora, te naglašavajući sposobnost apstrahiranja kao neobično važnu, Blackburn u ovoj knjizi zauzima poziciju umjerenog skepticizma. To znači da iznosi različite teze, ali ne zastupa ni jednu; ne relativizira ih, niti ih brani. Ostavlja ih suprotstavljene zato da bi se čitatelj na taj način naučio razmišljati.

Pobuđivanje interesa

Unatoč tome što nalikuje stručnom udžbeniku ili akademskom uvodu u filozofiju, knjiga je primarno namijenjena onima kojima filozofija nije struka ili profesija. Ukratko, njome se željelo »pobuditi interes za ideje«. Autor to čini profesionalnim pristupom različitim filozofskim disciplinama koje često tumači i pojašnjava primjerima iz svakidašnjega života; pritom ne podcjenjuje inteligenciju prosječnog čitatelja, iako bi se takav ponekad mogao namučiti s citatima izvornih tekstova. Osnovno pitanje glasi: kako zapravo napisati uvod u filozofiju? Na našem ih tržištu, kao što je rečeno na početku teksta, ima sasvim dovoljno; oni, uostalom postoje odavno, od Aristotelova Protreptikosa nadalje, u bezbroj varijanti. Blackburnov je svakako za preporučiti: no, nije sasvim »prilagođen« našem tržištu naviklom na terapijske priručnike ali i profesionalne uvode pisane drukčijim stilom. Autor piše s pozicija analitičke filozofije koja kod nas nikad nije bila dominantna niti je stekla ravnopravan status. To se danas prilično promijenilo, no i dalje se većini akademske populacije pa i onim zainteresiranim takav pristup čini manje ispravnim, odveć krutim, stilski teško čitljivim i jezično dalekim od srednjoeuropske i napose germanske tradicije na koju smo navikli.

U osnovi, kako napisati uvod u filozofiju jednako je problem kao i kako napisati povijest filozofije — kao kronološku pripovijest o pojedinim filozofima ili kao neku vrstu propedeutike koja će se baviti osnovnim problemima, a ne sistemima? U nas je upravo historijski pregled prevladavajući model, pa je npr. Kalinov udžbenik desetljećima bio i ostao alfa i omega gimnazijskoga podučavanja filozofije, više pogodujući štrebanju negoli pokušaju da se srednjoškolce obrazuje kao bića sposobna za razmišljanje o svijetu u kojem žive. Blackburnova knjiga jest vrlo dobra, no ostaje upitno koliko nam je takav način mišljenja blizak. Treba li u tome prepoznati odbojnost spram analitičke filozofije, uvriježen stav da je povijest filozofije ujedno najbolji uvod u filozofiju, ili pak činjenicu da kao narod nismo osobito skloni hladnoj argumentaciji i umjerenom skepticizmu, ostaje pitanje bez zadovoljavajućeg odgovora.

Tonči Valentić