U službi klasične ljepote

U službi klasične ljepote

Balanchine je tvrdio da je balet sanja koja nema ništa sa životom, i da plesači na sceni nisu zbiljski ljudi nego oni koji služe stvaranju predodžbe o nečem lijepom

George Balanchine, nedvojbeno jedan od najuspješnijih koreografa 20. stoljeća, neoklasik i larpurlartist, obranio je balet kao čistu, samodostatnu ljepotu. U vrijeme procvata europskog ekspresionizma, unutarnjeg krika koji lomi, grči, izvija plesačka tijela, on aristokratski uspijeva ostati iznad ružnih privida. Jedina je veličina koju priznaje u služenju ljepoti glazba. Kompozitor koreografu daje vrijeme, i to je ono što balet čini tako uzbudljivim — kretanje tijela u vremenu, rekao je Balanchine u jednom razgovoru. Usporedimo li samo angažirani, antiratni, nagrađeni Zeleni stol Kurta Joosa iz 1932, nastao dvije godine nakon Apolon Muzaget i dvije godine prije u Americi postavljene Serenade bit će nam jasno koliko su to udaljeni svjetovi. S druge strane imponira poznata Balanchineova skromnost scene i kostima, koja veliča ljepotu izrađenog artificijelnog tijela u prostoru oslobođenu ukrasa, koja je vjerojatno i reakcija na spektakularnost djagiljevljevskih ruskih baleta, u kojima se događalo da scena i kostimi slavnih likovnjaka posve zasjene ples. Balanchine je tvrdio da je balet sanja koja nema ništa sa životom, i da plesači na sceni nisu zbiljski ljudi, nego oni koji služe stvaranju predodžbe o nečem lijepom. Poput cvijeća koje ne kazuje priču nego je samo po sebi, bojom i oblikom, nešto lijepo.

Autorovom terminologijom, Hrvatsko narodno kazalište je u subotu 1. veljače zasadilo u Zagrebu tri cvjetne gredice. Riječ o poznatim koreografijama: Apolon Muzaget na glazbu Igora Stravinskog te Pas de deux i Serenada Petra Iljiča Čajkovskog. Koreografiju je prenijela Brigitte Thom, dugogodišnja Balanchineova plesačica i asistentica.

Plesati Balanchina bio je novi veliki izazov ansamblu koji i dalje hrabro prati nesmanjeni polet Dinka Bogdanića. Ujedno i prilika mladim plesačima da se prvi put ogledaju u brzoj i preciznoj tehnici, oštroj i naglašenoj špici te apstraktnoj geometrijskoj pozi. Uz svijest da su savršeni djelić savršenoga mehanizma u službi klasične ljepote.

Mihaela Devald, Saule Ashimova i Edina Pličanić vrlo su čisto i plesno izvele ples muza uz Apolona Leonarda Jakovine. Kaliopa Devaldove odaje iskustvo i zrači sigurnost, a Polihimnija Ashimove još je ustreptala, ali vrlo nježna i plesna. Što se tiče Terpsihore Edine Pličanić, u posljednje vrijeme vrlo istaknute solistice, rekla bih da joj balanšinovski stil do sada najviše odgovara. Jakovina, gost iz Berlinske opere, nije me oduševio. Prihvaćam da je koncepcijski riječ o pomalo divljem bogu koji se putem umjetnosti kultivira, i da igra s tri partnerice, no njegove podrške i dueti ostali su vrlo službeni i mjestimice grubi.

Ogledalce, ogledalce...

Kad bi kraljica naše baletne scene Irena Pasarić pitala čarobno ogledalce, ogledalce, kako stoje stvari s njezinom neprijepornošću, ono bi joj opet moralo ponoviti da je nitko ne premašuje. U lijepom, poletnom, Pas de deuxu, ona je uz pouzdanu i pažljivu podršku mladoga solista Bečke opere, Tomislava Petranovića, još brža, laganija, opuštenija i nestašnija. (Mene uvijek ponovno zadivi kako uspije udahnuti smisao i značenje i strast krutoj klasičnoj formi i zadanom slijedu poznatih koraka i figura.) Petranović je pak, kao još jedan gost u domovini, oduševio publiku lakoćom skoka i mekoćom kretnje, snažnom i sigurnom brzinom grabljenja prostora i izrazitim scenskim šarmom. Srećom, Beč nije daleko?

Neki drže da je Balanchineova Serenada ključno koreografsko djelo u povijesti baleta specifično po nedostatku radnje i vodećoj ulozi ansambla. Istina je da su slike grupnih skulptura plesača u svjetloplavim kostimima ispred plave pozadine svjetski prepoznatljive. Koliko je to uistinu epohalno, a koliko možda vrhunac Balanchineove vizije, teško je reći, što opet ne umanjuje autoritet čovjeka koji je utemeljio američku školu baleta i New York City Ballet. Zagrebački ansambl je Serenadu izveo vrlo uredno, suzdržano, u lijepim slikama i odnosima, bez kvalitativnih ispada. Jaš Otrin uvijek je dragi gost, Tomaž Rode novo je muško pojačanje, a Olja Jovanović Zurovac, Giulia Ferrari, Lovorka Puk-Tomić, Petra Vargović, Tihana Trupeljak i jednako vrijedni ostatak ansmabla obavili su između ostalog i posao edukacije publike.

No nakon predstave sjetila sam se da je Balanchine bio zaljubljen u svoje plesačice, (četiri je i oženio) i za njih je koreografirao. U intervjuu koji je dao 1973. Balanchine kaže: »Ja postavljam balete za sadašnja tijela. Za ljude koji su sada ovdje. A vi se divite kako on ili ona izgledaju i kako se kreću. To je ova osoba danas — a ne bilo tko. Stoga me se uopće ne tiče što će biti plesača koji bi mogli napraviti nešto moje u budućnosti. To ne bi bilo dobro, jer bih ja sam to trebao postaviti.« Jasno. Vjerujem: Balanchine je bio tako velik i uvjerljiv jer je bio zaljubljen u ljepotu i jer je na neki svoj specifičan diskretan način znao utkati ljubav u spoj glazbe i pokreta. Krije li se u zagrebačkoj premijeri pravi Balanchine u iskri Pas de deuxa ili hladnoj Serenadi?

Maja Đ urinović