Tuškanac ponovno kazalište

Tuškanac ponovno kazalište

Zgrada sadašnjega Kina Tuškanac, koja će još jednom nakon razdoblja od 26. prosinca 1923. do 10. veljače 1929, kada su u njoj djelovali velikani poput redatelja Tita Strozzija i Ive Raića, dirigenata Krešimira Baranovića i Jakova Gotovca te koreografa Maksimilijana Fromana, biti drugom scenom HNK u Zagrebu, sagrađena je davne 1838, pedeset i sedam godina prije zgrade HNK, a prve predstave izvode se u u njoj još u 19. stoljeću

Potpisivanjem kupoprodajnog ugovora teška 2,5 milijuna eura između Grada Zagreba i Kinematografa, Zagreb je postao vlasnik vlasnik četiri gradska kina: Apolo, Tuškanac, Sesvete i Lika. Prema najavama Gradskog ureda za kulturu, Gradskom poglavarstvu bit će predloženo da Kino Tuškanac ustupi HNK u Zagrebu za toliko potrebnu drugu scenu, Kino Lika trebalo bi postati željno iščekivani plesni centar, Apolo bi trebao pripasti Histrionima, dok će Kino Sesvete biti ustupljeno Centru za kulturu Sesvete. Zagreb će time dobiti čak četiri nove kazališne zgrade (a Kinematografi će dio novca dobivena od prodaje kina utrošiti na izgradnju multipleks-kina s osam dvorana na mjestu današnjega Kina Zagreb, za koji su dobili i lokacijsku dozvolu). HNK u Zagrebu je, nakon osnivanja Dramske scene Habunek, kao drugu pozornicu rabio dvoranu Centra za kulturu Pešćenica, u kojoj je dramski ansambl HNK pokazao da je pokretanje druge scene, na poticaj tadašnje ravnateljice Drame HNK Snježane Banović, bilo više nego opravdano (dosad su izvedene predstave Što je muškarac bez brkova i Proslava, a u ovoj sezoni još nas očekuju Gola Europa i Splendid).

Među spomenutim zgradama osobitu pozornost privlači povijesna zgrada Kina Tuškanac, stara 165 godina. Ta je zgrada ne samo pedeset i sedam godina starija od zgrade HNK nego je njezina gradnja dovršena i dvije godine prije izvedbe Kukuljevićeve »junačke igre« Turci kod Siska 1840. u gornjogradskom kazalištu, što se smatra početkom djelatnosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Izgradnja zgrade 1838.

Pitanje autorstva arhitektonskoga projekta zgrade na Tuškancu 1 još je otvoreno. Gjuro Szabo u knjizi Stari Zagreb tvrdi da ju je sagradio jedan od najistaknutijih zagrebačkih graditelja toga vremena Bartol Felbinger (1785-1871), no tu tvrdnju osporava Lelja Dobronić u knjizi Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, u kojoj kaže da je u pitanju te zgrade izvjesno jedino da je Građansko streljačko društvo 1835. kupilo »kuću i posjed Tuškanac« od Antonije Jelačić rođ. Kanižaj za četiri tisuće forinti te da je 3. kolovoza 1837. položen temeljni kamen za društveni dom, koji je svečano otvoren 1. rujna 1838. Sama zgrada, zaključuje Dobronić, prečesto je pregrađivana da bi se samo po njezinu izgledu mogao utvrditi autor budući da je arhitektonski projekt izgubljen. Zgrada na Tuškancu bila je omiljeno sastajalište iliraca do otvaranja Narodnog doma 1847, navodi u svojoj knjizi Szabo.

Dne 24. veljače 1923. izdana je uporabna dozvola za adaptaciju. O unutrašnjem izgledu dvorane kazališta na Tuškancu saznajemo najviše iz nacrta koje je 1928. Gradjevno poduzeće Stanko Horvat napravilo za Rudolfa i Mariju Šafar u svrhu njegove preinake u Kino Tuškanac Streljana (izvor: Hrvatski državni arhiv). Na nacrtu su jasno vidljive lože koje su danas zazidane.

Iako su se na pozornici zgrade na Tuškancu još u 19. stoljeću povremeno izvodila scenska djela (a Pavao Cindrić bilježi zanimljiv podatak da je u tridesetim godinama 19. stoljeća Sidonija Rubido-Erdödy pjevala Gajevu budnicu Još Horvatska ni propala), njezino zlatno doba započinje 1923, kada postaje drugom pozornicom HNK.

Nova scena HNK na Tuškancu 1923.

Kako navodi Pavao Cindrić u Enciklopediji HNK u Zagrebu, potreba za barem dvjema pozornicama u Zagrebu osjećala se još dok je postojala samo stara kazališna zgrada na Gornjem Gradu, a ta je potreba ostala i nakon podizanja novoga kazališta. Kad je ljeti 1921. vladin referent za umjetnost Vladimir Treščec Branjski predložio da se za pomoćnu pozornicu adaptira Kino Helios u Frankopanskoj ulici (danas Dramsko kazalište Gavella), pružila se prilika da Zagreb dobije još jedno kazalište. Tadašnji intendant HNK Julije Benešić bio je mišljenja da bi za adaptaciju bolje odgovarala zgrada Streljane u Tuškancu ili Kino Metropol na Preradovićevu trgu (današnje Kino Zagreb). Prilike su, međutim, bile takve da je postojala samo mogućnost adaptacije Kina Helios, pa su radovi počeli 1921, ali su potkraj 1922. zbog niza financijskih (kino i okolno zemljište dosegnulo je dvostruko veću cijenu od planirane, a u državi je došlo do financijske krize) i nepredviđenih okolnosti (prodor podzemnih voda, zahlađenje, štrajk radnika...) obustavljeni. Kako bi se namaknuo novac za nastavak velike adaptacije u Frankopanskoj, godine 1923. odlučeno je da se krene u manje preuređenje Streljane na Tuškancu (nekoliko mjeseci ranije probijen je Dežmanov prolaz, tako da je Tuškanac dobio izravnu vezu s Ilicom) i u nepunih stotinjak dana Zagreb je dobio novu kazališnu dvoranu za više od tristo posjetitelja. Kazalište u Tuškancu svečano je otvoreno 26. prosinca 1923. Sullivanovom operetom Mikado (dirigent Krešimir Baranović, redatelj Boris Krivecki, plesove uvježbao Maksimilijan Froman), dok je prva dramska predstava bila hrvatska premijera Bračnog ugovora, vesele igre u tri čina Louisa Verneuila u režiji Tita Strozzija, izvedene 6. siječnja 1924. Posljednja predstava, Nedužni zavodnik F. Arnolda i E. Bacha održana je 10. veljače 1929, kada je ulogu druge scene HNK preuzelo kazalište u Frankopanskoj (koje će je zadržati sve do 1963, kad se odlaskom dijela ansambla u njemu osniva Zagrebačko dramsko kazalište, danas DK Gavella).

Bogati repertoar: 67 premijera

Nije nimalo slučajno da je do otvaranja druge scene HNK na Tuškancu došlo u prvoj polovici dvadesetih godina, jer se razdoblje od 1921/1922, kada je intendant HNK bio Julije Benešić, direktor Drame Branko Gavella, direktor Opere Petar Konjović, a baletni ansambl vodila Margareta Froman, smatra zlatnim dobom HNK u Zagrebu. Kako naglašava Nikola Batušić u knjizi HNK u Zagrebu 1840-1860-1992, ta razvojna faza HNK »zrelošću je dometa, profesionalnošću ostvarenja i nedvoumnom europskom kontekstualnošću stila ostala nedosegnutim uzorom stvaralačkog entuzijazma, stalno praćenoga visokom razinom scenskih realizacija koje su kod niza umjetnika u svim scenskim granama odavale autonomnost stvaralaštva i neprestano traženje novih stilskih značajka«.

Ako iz knjige Repertoar hrvatskih kazališta 1 Branka Hećimovića (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta) izdvojimo i obradimo podatke vezane uz Scenu Tuškanac, vidjet ćemo da je u razdoblju dok je tamo bila druga scena HNK u nešto više od pet godina održano čak 67 premijera, od čega 45 dramskih (pretežno komedija) i 22 operete.

U njemu su održane hrvatske praizvedbe komedija Mandragola Niccoloa Machiavellija (1924, redatelj Ivo Raić) i Krug Williama Somerseta Maughama u prijevodu Nine Vavra (1924, redatelj Ivo Raić) te operete Lea Falla Madame Pompadour (1924, dir. Mirko Polić, u naslovnoj ulozi nastupila je Irma Polak).

U njemu su prvi put u Zagrebu izvedene Kálmánova opereta Bajadera (1924. dir. Krešimir Baranović), opereta Ive Tijardovića Pierrot Ilo (1925, dir. Jakov Gotovac) te komedija Dobri vojnik Švejk Maxa Broda i Hansa Reimanna prema romanu Jaroslava Hašeka, u prijevodu Milana Begovića (1928, red. Aleksandar Binički, sc. Ljubo Babić).

U njemu je ansambl HNK prvi put izveo Kálmánovu Groficu Maricu (1926, dir. Jakov Gotovac) i Lehárovu Cigansku ljubav (1925, dir. Andro Mitrović).

Tu je Kalman Mesarić prvi put režirao, i to komediju Bruna Winawera H. R. Inžinir (lipanj 1926), a dva mjeseca prije na istom mjestu praizveden je njegov prvi dramski tekst, ekspresionistička burleska Kozmički žongleri (red. Tito Strozzi).

Na Tuškancu 1927. gostuje i Češko židovsko kazalište Habima s predstavom Dibuk, a 1925. Ivo Vojnović tamo javno čita Prolog nenapisane drame.

Godine 1924. u njemu nastupaju dvije velikanke hrvatskoga glumišta Vika Podgorska i Marija Ružička-Strozzi u Wedekindovu Buđenju proljeća.

Gotovac, Binički, Strozzi

Operetu na Tuškancu snažno je obilježilo jedno veliko umjetničko ime: od dvadeset i dvije premijerno postavljene operete Jakov Gotovac dirigirao je njih dvanaest!

Najproduktivniji redatelj nedvojbevo je bio Aleksandar Binički (operni pjevač i redatelj koji je bio i direktor Operete HNK u Zagrebu), koji je na Tuškancu režirao trinaest dramskih djela i četrnaest opereta, no brojne su režije ostvarili i redateljski velikani koji su istodobno često režirali i u velikoj zgradi HNK: Tito Strozzi osam dramskih djela i jednu operetu, Ivo Raić sedam, a Ivo Badalić četiri dramska djela.

Sve navedeno govori da je riječ o zgradi bogate kazališne povijesti, u kojoj su stvarali neki od najvećih dramskih, glazbenih i baletnih umjetnika prošloga stoljeća i čiji će najavljeni povratak u okrilje HNK značiti jako mnogo ne samo za središnju nacionalnu kazališnu kuću nego i zagrebački kazališni život.

S obzirom da arhivska građa o sceni Tuškanac dosad nije nigdje objedinjena ni sustavno obrađena, o predstavama i umjetnicima koji su na njoj nastupali bit će riječi i u nekim sljedećim brojevima »Vijenca«.

Goran Ivaniš