Tako blizu, a tako daleko

Tako blizu, a tako daleko

Ljubljanski je Faust uistinu nesvakidašnji glazbenoscenski spektakl kao jedan od danas najadekvatnijih načina iščitavanja operne tradicije

Nesvakidašnje ljubljansko uprizorenje jedne od najslavnijih opera romantičke epohe — Faust Charlesa Gounoda (premijera u subotu, 25. siječnja) — uz sudjelovanje četvero hrvatskih solista i u kreaciji trojice vrhunskih njemačkih opernih stručnjaka, pobudilo je veliko zanimanje naše javnosti. Naime, Gounodovo operno tumačenje legende o starom učenjaku, alkemičaru i astrologu koji, ne mogavši otkriti formulu života, prodaje dušu vragu u zamjenu za mladost i putenu ljubav, zasniva se na prvom dijelu Goetheova istoimenoga dramskog spjeva, dorađenu i prilagođenu glazbenoj sceni perima libretista Julesa Barbiera i Michela Carréa. Taj je ključni prilog tradiciji francuske lirske opere (opéra lyrique) na osuvremenjen način interpretirao njemački redateljsko-scenografski dvojac iz snova — Thomas Schulte-Michels i Wolf Münzner — osmislivši i razradivši prikaz koji je prije dvije godine premijerno postavljen u Državnom kazalištu u Salzburgu u koprodukciji s Državnim kazalištem u Karlsruheu. Slovenci su, želeći predstaviti operu upravo u toj, od europske kritike toliko hvaljenoj, scenskoj verziji, uposlili svoje ponajbolje snage. Izvedbu su povjerili izvrsnom ansamblu Slovenskoga narodnog kazališta (zbor je uvježbao Kristijan Ukmar), dok je za prostor adekvatan Münznerovim masivnim konstrukcijama odabrana impresivna Gallusova dvorana Cankarjeva doma. U njezinoj su, akustici prilagođenoj, arhitektonici do posljednjega detalja do izražaja došli svi glazbeni aspekti izvedbe povjereni odličnom njemačkom maestru Dieteru Rossbergu (čija je ruka tijekom predstave ostala obasjana usmjerenim reflektorom, na uvidu svih sudionika).

Premda je radnja u libretu smještena u 16. stoljeće, redatelj i scenograf (koji je osmislio i jednostavne, ali vrlo slikovite kostime, te svoje kreacije oživio angažiranim osvjetljenjem) Gounodova Fausta ne bojaju vremenskim kategorijama, promatrajući mefistovsku tematiku kroz kaleidoskop svevremenosti. Režijski je koncept usredotočen na dinamiziranje Mefista kao glavnoga pokretača radnje: od prvoga trenutka kada na Faustov poziv izlazi iz podzemlja, sve do kraja opere on gotovo ne silazi sa scene, ne miruje ni trenutka i u svakoj prilici beskompromisno izražava svoju zlu ćud ne prezajući ni od ekstrema (!) kakve možda susrećemo u suvremenim kazališnim komadima, ali nikako ne očekujemo u tako tradicionalnom žanru kao što je opera. Scenografija odaje usku povezanost s režijom: scenom dominira željezna konstrukcija pomičnoga mosta (koja u prvom prizoru nad plavim nebom razasutim srebrnkastim zvijezdama služi kao Faustova radionica, a u posljednjem, kada luči u pozadini zadobiju boju krvi, kao zatvorska ćelija u kojoj Margareta očekuje smrt); pod se u više navrata spušta i otvara novu prostornu dimenziju u koju se efektno smješta zbor, odakle se javlja i kamo nestaje Mefisto. U drugoj slici pučkog slavlja zbor na scenu dovlači golemi ringišpil na kojem se razdragane zboristice pjevajući okreću, u podnožju čega Faust prvi put susreće Margaretu. Višeslojno iščitavanje libreta redateljsko-scenografski team otkriva i nizom čarobnjačkih efekata kao što su golemi konj s krilima u pozadini scene, maketa crkve iz čijega desnog zvonika Mefisto natače vino i dječja kolica koja se sama strovaljuju u otvor na podu, vođena nevidljivim Mefistovim silama.

Nekoliko hrvatskih pjevača

Na četvrtoj predstavi, održanoj u četvrtak, 30. siječnja, pojavnom je i glasovnom izražajnošću dominirao naš eminentni bas Neven Belamarić kao Mefisto, liričnošću i mekoćom kontrastirao mu je vrhunski korejski tenor Sebastian Na kao Faust, dok je muškoj strani protagonista ravnopravno parirala slovenska sopranistica prelijepa glasa i bistrih koloratura Irena Baar kao Margareta. U ulozi Siebela zavidne je pjevačke i glumačke sposobnosti u potpunosti razvila naša mezzosopranistica Martina Tomčić (čijem senzibilitetu osobito odgovaraju takvi tipovi uloga u hlačama), dok je Valentina uvjerljivo tumačio slovenski bariton Slavko Savinšek. Hrvatski bas Saša Čano (posljednjih godina u stalnoj solističkoj postavi Ljubljanske opere) kao Wagner uklopio se u niz izvrsnih solista, dok je u njihovoj sjeni ostao nastup slovenske sopranistice Zdenke Gorenc kao Marte.

U sivilu zastarjele ikonografije većeg dijela naše recentnije operne ponude ljubljanski je Faust uistinu nesvakidašnji glazbenoscenski spektakl kao jedan od danas najadekvatnijih načina iščitavanja operne tradicije. Premda je događaj ograničen na samo osam predstava (naknadno je dodana i deveta repriza, kojom će ravnati naš Loris Voltolini), nadamo se da će njegove silnice putem iskustva naših gostiju (što na sceni, a što u publici) imati odjeka i na svijet opere u nas.

Jana Haluza