Stravinski kao trening

Stravinski kao trening

U povodu premijere Koreografija Georgea Balanchinea

Dirigent Aleksandar Kalajdžić, rođen 1961. u Zagrebu, razvio je lijepu i uspješnu karijeru u inozemstvu. Bio je đak Glazbene škole Vatroslav Lisinski, dvije godine privatno je učio glasovir i kod profesora Ladislava Šabana, maturirao je na Drugoj gimnaziji, a potom je nastavio studij dirigiranja, operne korepeticije, glasovira, viole i barokne interpretacije u Beču. Bio je prvi dirigent Simfonijskog orkestra hrvatske glazbene mladeži, a zatim je u Njemačkoj postupno prošao put od korepetitora i dirigenta u opernim kućama u Krefeldu i Mönchengladbachu, bio je stalni dirigent Bavarske državne opere od 1990. do 1995, zatim prvi dirigent Državnog orkestra i Opere u Weimaru, a od godine 2000. slobodni je umjetnik, redovit gost poznatih orkestara u Europi, Sjedinjenim Državama, Meksiku i Južnoafričkoj Republici, gdje je stalni gost dirigent Filharmonije u Cape Townu. Aktivan je i kao pijanist, pratitelj popijevki i komorni glazbenik. Posljednjih mjeseci češće gostuje i u Zagrebu, što je i bio povod ovom razgovoru. Nakon zapažena nastupa uz Zagrebačku filharmoniju sa solisticom Dunjom Vejzović (Gustav Mahler, Pjesme o mrtvoj djeci) u studenome maestro Kalajdžić ovih je dana ponovno u Zagrebu kao gost dirigent Orkestra HNK u baletnoj produkciji Koreografije Georgea Balanchina na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog (Serenada i Pas de deux) i Igora Stravinskog (Apollon Musag#te).

Maestro, s kakvim osjećajem dolazite u rodni Zagreb?

— Jako dobrim i jako dubokim. Ne samo što se tiče Zagrebačke filharmonije, koja me prihvatila odmah nakon studija u Beču, prije dvadesetak godina, nego i svaka kuća, pogotovo u određenim kvartovima, nosi neku uspomenu. Znate kako je: djetinjstvo, prvo školovanje, to zauvijek ostane u čovjeku.

Vi ste jedan od onih hrvatskih umjetnika koji su počevši od studija karijeru stvarali u inozemstvu. Je li to bilo nužno? Naime, što ste dobili u Zagrebu, a što vani?

— U Zagrebu sam dobio glazbeni odgoj koji je bio vrlo emocionalan i naučio sam što je to blues. Nikada neću zaboraviti riječi moje pokojne profesorice klavira Stelle Raukar, koja je rekla: »Sve ću ti oprostiti na koncertu, pa i falš note, ali ti neću oprostiti ako sviraš činovnički, ako ne riskiraš. Glazba je način izražavanja i taj izražaj treba dati publici.« To sam naučio u Zagrebu, a radom u inozemstvu dobio sam viši profesionalni šlif, zato jer se ondje stalno očekuje od vas da ta tzv. tehnička razina izvedbe bude visoka.

Čuli smo da vas glazbenici u orkestru i solisti vrlo cijene. Kako stječete njihovo povjerenje?

— To je teško reći. Mnogim mladim dirigentima na početku karijere događaju se svakakve stvari jer nemate iskustva oko organizacije pokusa. Ne znate kada će nešto krenuti samo od sebe, a na čemu morate ustrajavati. Tijekom vremena i radom s različitim orkestrima, razvijanjem i proširivanjem repertoara, stječe se sigurnost i samopouzdanje, a to se onda proširi na orkestar. No, moram opet podvući da mi je Zagrebačka filharmonija prirasla za srce od prvoga koncerta, kad sam imao dvadeset dvije godine i kada uistinu još mnoge stvari nisam znao. Tako su me prihvatili i pomogli mi da prođemo kroz taj koncert, da se stvorilo potrebno ozračje povjerenja u međusobni rad i u uspjeh i u mogućnosti koje se mogu iskoristiti na koncertu.

Imate li prioritete unutar različitih glazbenih vrsta kojima se bavite i s kojima nastupate?

— Ne, zato što svaki taj oblik nastupanja ima svoju draž i zahtjeve. U operi je recimo potreban veliki i dugi dah. U operi se često događa da neke stvari nisu precizne kao na koncertima, ali u operi je riječ o koordinaciji scene s orkestrom. U koncertu postoji druga atmosfera, imate samo tjedan dana pripreme, a u komornoj glazbi program se dulje priprema, dokle god ne sjedne kako treba.

Proučavali ste i interpretirali sve stilove, što vam najviše odgovara?

— To možda mogu bolje od mene reći drugi, ali postoje neki skladatelji koji mi možda nešto manje leže. Neću spominjati imena, ali reći ću što je jedan dirigent na početku 20. stoljeća odgovorio na pitanje koja mu je omiljena kompozicija. Rekao je: Ona koju trenutno studiram. To nisu prazne riječi, jer uistinu morate vjerovati da je to što trenutno radite najvažnije na svijetu i da se to mora izvesti upravo u duhu tog autora i vremena, i onda će to ispasti kako treba.

Imate li uzora među dirigentima i ostalim glazbenicima?

— Ne želim o tome govoriti, zato što je to moja osobna stvar. Prije sam imao čak i fotografije ljudi koji su mi bili jako važni u životu, ali sada se pokušavam usredotočiti na notni tekst i nekoliko mjeseci prije koncerta što je moguće manje snimaka slušati. Doduše na početku ne utječete raznim trikovima. To mnogi kolege ne priznaju. Na primjer, ako morate na brzinu uskočiti i pripremiti neki komplicirani program, onda vam snimka ne može pomoći da čujete orkestar, ali uistinu pravu interpretaciju i slobodno čitanje teksta moguće je postići jedino ako se ne služite nikakvim zapisom prije toga. Znate, to je velika tajna među dirigentima. Kolege kažu: Zaboga, ne slušati snimke. Međutim ja priznajem da rado poslušam neke nove interpretacije, ali što sam stariji, to uviđam da me od pet CD-a koja kupim četiri razočaraju, jer imam svoju predodžbu. Zato ponavljam, imam uzore, ali se ipak pokušavam usmjeriti na notni tekst.

Slušate li poslije snimke vlastitih interpretacija?

— Da, i užasno se iživciram zato što to ne mogu slušati. Drugo je slušanje već u redu, ali prvo je katastrofa. Pogotovo jer je akustički, odnosno emocionalni osjećaj nekog koncerta takav da se to ne može ponoviti. A na snimci čujete akustički posve drugu realnost. Na koncertu imate adrenalina, postoji napetost, drukčiji je ugođaj. Zato je prvo slušanje vlastite snimke uvijek prilično razočaranje.

Kakva iskustva imate sa studijskim snimanjima?

— Snimao sam u Münchenu, Weimaru u Bratislavi već treći put, ali znate, snimanje je na neki način laž. Snimanje CD-a međutim koristi orkestru. Sviranje zajedno, intonacija, preciznost, čistoća, sve to mora biti jako točno, jer mikrofoni ne opraštaju. Ali s druge strane, ako možete ponavljati jednu frazu petnaest puta, pa onda izrezati, onda to nije to (o čemu je riječ). Zato mislim da se radu u studiju mora pristupiti sasvim drugačije, jer koncert je živa i izražajna izvedba, a u studiju se mora više paziti na preciznost. Doduše to je važno u svakom slučaju, ali je razlika u pristupu.

Koliko kvaliteta izvedbe ovisi o samom dirigentu? Može li se reći (a to se javlja ponekad u kritikama) da je dirigent bio izvrstan, da je imao svoju viziju, ali ga orkestar nije slijedio?

— Mislim da dirigent sam po sebi nije ništa. On samo pravi neke čudne znakove u zraku. Glazba, zvuk, izlazi iz orkestra, tako da je to simbioza, igra u kojoj sudjeluju dva odnosno tri partnera: prvi je skladatelj, i to je najvažnije. Druga dva partnera su dirigent i orkestar koji čitanje te partiture predočuju publici, tako da dirigent bez orkestra ne postoji. Orkestar bez dirigenta ponekad postoji, ali tu najčešće nedostaje interpretacija i osobno čitanje teksta.

A što mislite o instituciji šefa-dirigenta? Je li dobro ili nije što Zagrebačka filharmonija već dugo nema šefa-dirigenta?

— To je vrlo individualno. Postoje veliki orkestri poput Bečke filharmonije koji nemaju šefa-dirigenta, ali je u načelu dobro da orkestar ima nekoga tko određuje stil sviranja. Ali s druge strane, ako nemate šefa-dirigenta, onda nema ni navikavanja na jednoga čovjeka, nema zasićenja ni frustracija. Ima iznimaka, dakako. Tako da i jedno i drugo ima prednosti i slabosti. Ali moram reći da je Zagrebačka filharmonija u stanju u kojem sam je sada zatekao jako dobar orkestar.

Kakav je osjećaj biti slobodan umjetnik?

— Izvrstan. Imam više vremena za djecu, makar je bilo kritično ovoga ljeta, jer sam imao dvije različite produkcije Aide i mnogo simfonijskih koncerata, tako da sam bio odsutan od kuće dva i pol mjeseca, a to je vrlo dugo. Ili kad sam pripremao neku predstavu poput Kavalira s ružom dok sam još bio stalni dirigent u operi, nisam vidio obitelj dva mjeseca prije premijere, jer sam bio dan i noć u kazalištu, a kad sam i došao kući, pripremao bih partituru za idući dan. Tako da je ovo sada vrlo zahvalno. Doduše riskantno, ali za sada se ne tužim, jer sam dosta zaposlen, dobro mi ide, tako da bih to želio održati neko vrijeme.

U HNK dirigirate Stravinskog, koji se za razliku od Čajkovskog, rijetko izvodi u našoj sredini. Kažu da ste upravo vi stručnjak za Stravinskog.

— Pa stručnjaka ima raznih. Tu je riječ o skladbi skladateljeva razdoblja, koja je napisana u neostilu. Karakteristično je i zanimljivo da je Apollon Musag#te pisan samo za gudače, i to je kako bismo mi glazbenici rekli pipavo za svirati. Sve je otvoreno, sve se jako čuje i zahtijeva veliku disciplinu i velik broj pokusa i priprema.

Bit će to jako dobar trening za orkestar HNK.

— U svakom slučaju dobar je to trening za svaki orkestar. Postoje naime pasaže koje se gotovo i ne mogu odsvirati. Riječ je zapravo o karakterističnom izražaju komornog zvuka, tako da se sve čuje i potrebno je veliko iskustvo u sviranju komorne glazbe, pa je to zdravo i poticajno za svaki orkestar.

Vi ste svoju dirigentsku karijeru počeli u operi. Jeste li ovih dana možda dogovarali suradnju sa zagrebačkom operom?

— Još ništa konkretno, jer ja sam se posljednjih godina više posvetio koncertnom djelovanju. No bez obzira na to povremeno dirigiram i opere, primjerice Aidu prošloga ljeta, pa Madame Butterfly prije toga, tako da se kontakt s operom nije prekinuo. Moram reći da me jako veseli gostovanje u operi. To je zahtjevan pothvat jer, za razliku od simfonijskog koncerta, gdje radite samo s orkestrom i eventualno solistima, u operi imate i scenu i zbor i veliki orkestar i soliste i organizacijske poteškoće koje treba svladati. U operi je više negoli drugdje potrebno sačuvati pregled situacije i zaista odlučiti što je važno u tom trenutku, a što će se samo po sebi poboljšati.

A kakve su specifičnosti rada s orkestrom u baletnoj predstavi?

— Koordinacija je važna. Imamo ovdje jako dobar sastav plesača i osoba koje rade na sceni, tako da sam već prije prve probe s orkestrom znao kakva su tempa, pa smo se već od početka pripremali na specifični izražaj koji je potreban baletu na sceni.

Što planirate nakon Zagreba?

— Nakon prve tri predstave u Zagrebu odlazim na snimanje CD-a za Univerzal. Potom se opet vraćam u Zagreb, pa odlazim u Južnoafričku Republiku, pa u Meksiko, pa u Njemačku, gdje me čeka koncert u Berlinu itd.

Višnja Požgaj