Strašljivi kućni video

Strašljivi kućni video

Sve što je uspješno u američkome filmu gotovo je izravno prekopirano iz japanskoga izvornika. Sve u čemu su učinjene bitne preinake u velikoj je mjeri oslabilo film

Kad sam se slučajno zatekao na Edinburškom festivalu 2000, gdje je sve vrvjelo od zvučnih imena svjetskoga filma — Von Trier je prestavljao Ples u tami, sve u tom stilu — s iznenađenjem sam ustanovio da je film o kojem svi govore jedan japanski horor. Odnosno, dva. Ringu i Ringu 2 posve su opčinili publiku; nakon što sam se izborio za ulaznice, postalo mi je posve bjelodano i zašto. U vrijeme kad art-kinematografija ne preza ni od čega kako bi u gledatelju polučila bar nekakvu emocionalnu reakciju, japanski zanatlija po imenu Hideo Nagata uspio je potući sve »umjetnike« upravo na njihovom terenu. Bez samodopadnog artizma, s odmjerenom elegancijom i mirnoćom filmaša koji u svakom trenutku zna što želi, kadar po kadar, zvuk po zvuk, njegova su mi dva filma učinila ono što nikom drugom nije uspjelo otkako sam prešao osamnaestu: doslovce su mi podigla kosu na glavi.

Sadako hoće umrijeti

U samome Japanu danas postoje četiri nastavka priče o tajanstvenoj videokaseti na kojoj je snimljena tajna djevojke Sadako. Svi koji je vide, glasi priča, imaju još samo tjedan dana života. Razlozi tome, kao i tajna koja je od Sadako stvorila prvu veliku utvaru video-generacije, iznose se postupno i vrlo jezovito iz filma u film. Nagata i njegovi suradnici znaju vizualno stvoriti jezu sukladnu najboljim pripovijestima o duhovima koje ste slušali kao djeca: odnosno, mogu filmom dočarati pravu stravu. Žanr horora, strave i užasa, odviše je dugo poprište klišeiziranih užasa lišenih strave: Ringu (kao i sljedeći Nagatin film, Tamne vode) podsjetio me koliko stravičan film može biti, a i koliko je strava zdrava.

Bilo je neizbježno da takav filmski fenomen dopre do Hollywooda. Nažalost, dopro je u ruke scenaristu Ehrenu Krugeru (Vrisak 3), koji je sama sebe proglasio stručnjakom za horor, vjerojatno zato što su mu scenariji toliko bezidejne kopije već viđenog da mu nitko ne može predbaciti da, eto, nije već vidio sve relevantno unutar žanra. Studio DreamWorks dodijelio je scenarij redatelju Goreu Verbinskom (MouseHunt, Mexican), koji je Krugeru kongenijalan upravo zbog svoje sposobnosti mimikrije lišene svakog istinskog senzibiliteta. Kako bi njihovome filmu (naslovljenom The Ring, a u nas mudro prevedenom kao Krug ne bi li se izbjegle asocijacije na... ma, znate već što) dali bolje izglede u kinima, šefovi studija pobrinuli su se da originalni japanski naslovi ne budu ni u kojem obliku dostupni američkoj publici. Živjela globalizacija horora.

Samara hoće živjeti

Sve što je uspješno u američkome filmu gotovo je izravno prekopirano iz japanskoga izvornika. Sve u čemu su učinjene bitne preinake u velikoj je mjeri oslabilo film. Namjesto jeze, za koju ima pregršt prilika, Verbinski poseže za zamornim šokovima; namjesto Sadako, kojoj vlažna, duga i crna kosa uvijek prekriva lice, dobivamo daleko manje arhetipski stravičnu Samaru. Namjesto jednostavne priče pune dojmljivih scena, dobivamo umjetno zakompliciranu radnju (to je Krugerova specijalnost) koja teče napreskokce kad bi trebala uvoditi gledatelja u intrigu, a zatim ne zna kako bi se elegantno rasplela. Priznajem, Krug onima koji nisu gledali japanski film može djelovati kao uspio film strave: ali čak i u tim okvirima Amerikanci su mogli bolje. Zamislite samo kako bi Krug izgledao da ga je režirao David Fincher!

Uglavnom, ako se želite istinski prestraviti, preporučam vam da umjesto ovog McHorrora potražite na internetu originalni japanski Ringu i njegove nastavke: u Europi ih, na svu sreću, ima. A premda se vjerojatno ništa ne može mjeriti s doživljajem tih filmova u kinodvorani, uvjeren sam da će ti filmovi i na DVD-u biti dovoljno jezoviti. Samo ih izbjegavajte na videokasetama...

Vladimir C. Sever