»Slobodna Dalmacija« vlasništvo je dioničara, a ne države

»Slobodna Dalmacija« vlasništvo je dioničara, a ne države

Jednom sam u Makarskoj šetao po obližnjem brdu i vidio staru kuću, doimala se napuštenom, ali imala je fantastičan položaj. U blizini sam vidio jednoga gospodina i pitao ga čija je to napuštena kuća, na što mi je on odgovoio da je to kuća njegova oca. Kako vašeg oca, pitao sam, nijje li onda vaša? Odgovorio mi je da jest, da ju je on naslijedio. Pitao sam ga bi li je prodao. On mi je odgovorio: kako bih je mogao prodati, to je kuća mog oca, nisam je ja napravio da bih je mogao prodati. Dakle, ovu zemlju Hrvatsku mi smo naslijedili, nismo je mi napravili, kako je možemo prodati. Ako prodamo sve, a novac potrošimo, nećemo imati ništa. Od čega ćemo mi kao narod onda živjeti?

SMatom Vekićem, ugednim tršćanskim poduzetnikom i predsjednikom ogranka Matice hrvatske u Trstu, a odnedavno i vitezom Republike Italije, razgovarali smo povodom objave prodaje Slobodne Dalmacije

Hrvatska vlada oglasila je da ponovno prodaje »Slobodnu Dalmaciju«. U našem prošlom razgovoru ispričali ste mi kako vam je svojedobno došla delegacija predsjednika Tuđmana, u kojoj je osim njegova savjetnika bio i generalni direktor Splitske banke, i tražila od vas da kupite »Slobodnu Dalmaciju«, tvrdeći da se ona mora privatizirati zbog pritisaka iz inozemstva, a da misle da je vi kao novi vlasnik ne biste okrenuli protiv hrvatskih interesa. No, nakon što ste platili tri milijuna i dvjesto tisuća ondašnjih njemačkih maraka za prvi paket dionica, ostatak je prodan Miroslavu Kutli, a vi nikad niste bili pozvani na skupštinu dioničara, niti su vam priznata bilo kakva prava, a kamoli dobit. Kakav je epilog toga slučaja? Hoće li vam sadašnja hrvatska vlast priznati vaša prava?

— Kao što sam prevaren za vrijeme bivše vlasti, kada sam za dionice platio 3,2 milijuna DEM, a nisam dobio ništa, tako sam izigran i sada. Hrvatska je vlada ilegalno došla u posjed »Slobodne Dalmacije«. »Slobodna Dalmacija« vlasništvo je dioničara, a ne države. O tome već postoji nekoliko sporova, ali postoje i presude u moju korist, i u korist drugih dioničara. No, hrvatska vlada ne poštuje presude vlastitih sudova kada joj to ne odgovara. Razgovarao sam i s Linićem i s Račanom o problemu »Slobodne Dalmacije«. Prva stvar što mi je rekao Linić jest: »Oni su protiv nas pisali.« Isto to rekao je i Račan, i to ne jednom. Pisali su i protiv drugih, kakve veze ima vlasništvo nekog dnevnika s tim što je pisao protiv nekoga? To je kao rat, agresija. Sada je ta hrvatska vlada preko Fonda za privatizaciju i neke agencije za zaštitu dioničara napravila toliko nezakonitih pothvata i promjena da takvo nešto ne postoji nigdje u svijetu.

S obzirom da Hrvatska nije pravna država, što se može napraviti? Ništa. Gubiti vrijeme, gubiti novac. Hrvatsku neće spasiti »Slobodna Dalmacija« ako ona treba da propadne, to je sto posto sigurno. No, mi se nadamo da Hrvatska propasti neće, može se samo promijeniti vlada. Ali Hrvatska kao narod, kao država, neće propasti. Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude digla kad ju zbudimo.... Nadam se da će Hrvatsku opet netko zbuditi kao što su je u povijesti budili veliki Hrvati kao što je bio Ban Jelačić i mnogi drugi.

Vi sada ne možete doći ni do dionica ni do teško stečena novca koji ste uložili?

— Ništa od toga. Ja bih sad trebao tužiti Hrvatsku. S obzirom da u Hrvatskoj nema sudske pravde i ne poštuje se pravo vlasništva ni vlastiti zakoni i sudske presude, morao bih Hrvatsku tužiti Međunarodnom sudu pravde u Haagu ili Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali ima li to smisla? Nemam vremena baviti se tužbama, pisanjima, ogovaranjima. Nije jak samo onaj koji daje udarce, a nije u stanju primiti ih, jači je onaj koji može i primiti udarce. Ja sam primio udarce i, hvala Bogu, ostao sam živ.

Htjeli ste svojedobno pomoći i »Vjesniku«, te u »Vjesnikovu« neboderu otvoriti nekoliko zaklada, ponajprije onu za odgoj i izobrazbu mladih poduzetnika te zakladu za zaštitu okoliša. Rekli ste mi da ste doznali da je premijer bio na konzultacijama s predsjednikom Tuđmanom, koji je konzultirao Manolića, a on je, poznavajući vas još iz doba kad vas je Udba istjerala iz Jugoslavije, tražio od Predsjednika da odbije vašu ponudu, što je on i učinio. Zašto takav odnos prema vama nakon svega što ste učinili za Hrvatsku?

— U vrijeme Domovinskog rata pomagao sam Hrvatskoj na sve moguće načine. Toliko je toga učinjeno za Hrvatsku od strane dijaspore, u kojoj sam ja jedan od onih koji je najviše dao za samostalnost Hrvatske. No, ja nikad nisam tražio da mi se to vrati. Kad Hrvatska nije imala ništa, kada nije imala novca da si kupi oružje za obranu itd., ja sam joj pomagao. Kad je bio embargo, i onda sam riskirao pomažući Hrvatskoj i nikad nisam tražio od tih nesretnih rukovodilaca da mi se bilo što vrati, možete samo očekivati loše. Ako ne znaju voditi državu, kako bi znali ponašati se spram svojih građana, svoga naroda. Ovi u vladi rasprodaju najvrednije što imamo, a onda dobiveni novac ne investiraju u neku novu proizvodnju, nego to pojedu troškovi administracije. Na taj način Hrvatska srlja u gospodarsku propast.

Nudili ste hrvatskoj vladi izgradnju Masleničkog mosta na mjestu gdje je srušen o vašem trošku, no vaš prijedlog nije prihvaćen. Kako ste mi rekli, tadašnji ministar prometa od vas je tražio da mu dostavite prijedlog u pisanom obliku, a zatim vam se nikad nije javio, pa čak ni odgovorito na telefonske pozive, kada ste željeli razgovarati s njim. U međuvremenu, izgrađen je most na novoj lokaciji, koji se češće zatvara zbog bure, a pokazala se i potreba da se obnovi stari most ne samo kao rezervni prijelaz Masliničkog ždrila nego i zbog potreba lokalnog prometa...

— Kad je u pitanju bio Maslenički most, ponudio sam vladi da ga napravim u potpunosti o svom trošku. No, tadašnji visoki dužnosnik hrvatske vlasti Jure Radić bio je protiv toga. Rekao mi je da će se izgraditi novi most za novu autocestu. Ja sam odmah rekao da je prerano graditi most za autocestu, jer ta autocesta može doći za deset godina i koštat će sto milijuna dolara. Ima li smisla ulagati ta sredstva za most koji trenutno ne služi u punoj svrsi, a da se stari ne obnovi? I što se dogodilo? Most je napravljen znatno kasnije nego što bi bio obnovljen stari, a autoceste još nema. Međutim, preko toga mosta ne mogu prometovati lokalna vozila, traktori i sl., tako da svejedno moraju ponovno napraviti onaj stari most. Dakle, mogli su već imati obnovljen stari most, a sredstva za novi most uložiti u novu cestu ili za poboljšanje cesta. No tamo netko radi samo za sebe, kao što je Jure Radić u ono doba radio za sebe, da bi njegovo poduzeće Konstruktor iz Splita, a i on kao projektant dobili sto i pedeset tisuća dolara za svoj projekt za novi most. Dakle, oni su gledali vlastite interese, nisu gledali opće, narodne interese.

Predlagali su mi da gradim drugi most, no ja sam htio graditi baš taj most, jer sam smatrao da je on najvažniji. Kad su Srbi zauzeli Maslenicu, ministar unutarnjih poslova bio je Ivan Vekić, koji je moj dalji rođak, i bili smo stalno u vezi. Kad je pala Maslenica, Dalmacija je podijeljena na dva dijela, i kada je trebalo cijeli promet za srednju i južnu Dalmaciju voditi preko Paga, bila je to katastrofa koju sam i ja osjećao. Želio sam pomoći, ali nažalost nisam uspio. Tu je golema šteta nanesena Hrvatskoj, šteta vozačima i poduzećima, ali što se može kad su ljudi gledali samo na sebe, a ne na opće dobro, pomoć vlastitoj zemlji i vlastitom narodu.

Uložili ste velik novac i u uljaru u Dubrovniku. Što se dogodilo tamo?

— Nakon moljenja gradonačelnika, koji je bio kod mene tražeći moju pomoć, izgradio sam uljaru na otoku Šipanu, koja je koštala više od milijun maraka, jer sam morao kupiti zemlju od privatnika. Onda sam uzeo njihovo poduzeće, koje je radilo, zgradu, i platio im sve. Zatim sam im dostavio najnovije i najbolje postrojenje i proveo montažu, doveo im vodu, struju. Na kraju nisam dobio niti centa. Vlasnik je uljare sada grad Dubrovnik, poduzeće Vrtlar, koje održava parkove i slično. Oni su vlasnici svih terena, i sad mi kažu da su prodali jedan teren i da će mi platiti dio duga. Trebali smo napraviti još jednu uljaru u Konavlima, ali u tim okolnostima nikakvo ulaganje ne dolazi u obzir. Trebali smo otok Šipan pretvoriti u otok maslina. To je agronomski jako bogat otok, nekada je hranio Dubrovačku Republiku, ima pet stotina hektara polja, a dogovorili smo se da na cijelo to polje zasadimo masline. To bi bilo nešto fantastično. Međutim, ništa od toga. Osnovali su zadrugu, no oni koji su ušli u zadrugu ušli su zato da uzimaju, a ne da rade, a to je nešto strašno. Svako od njih želi biti predsjednik, i dobivati veliku plaću. No, prvo treba nešto unijeti u zadrugu.

Nakon svega, ima li smisla ulagati u Hrvatsku?

— Ima smisla, ali pitanje je u što i kako. Hrvatska industrija, odnosno ono što je ostalo od nje, zastarjela je. Hrvatska ne proizvede ni za vlastite potrebe ono što joj treba, ni odjeću, ni obuću ni hranu. Uvozi sve. Kakav je to narod koji nije kadar proizvesti za sebe osnovno što mu treba ili da nema neki drugi proizvod prodajom i izvozom kojega može osigurati ono što mu treba? Hrvatska je bogata zemlja sama po sebi, ne samo za turizam, jer turizam traje kratko, i to je malen postotak u cjelokupnom dohotku naroda. On može biti četiri, pet posto BDP-a maksimalno, računajući čak i sva ugostiteljska društva i hotele koji postoje u Hrvatskoj. Možda je danas turista i više, ali je standard i dohodak u Hrvatskoj daleko niži od onog u Europi i u razvijenijim zemljama. Hrvatsku treba industrijalizirati, ali s industrijom koja ne zagađuje, koja ne pravi štetu. Tu su i otoci koje treba čuvati i mudro se njima koristiti, a ne rasprodavati ih. Mislim da imamo sposobnih ljudi, i naši mozgovi koji odlaze u inozemstvo tamo postižu izvanredne rezultate. S druge strane, mi uvozimo neke koji nisu u stanju ni u svojoj zemlji nešto napraviti i mislimo da ćemo s tim nešto postići, ili uvozimo one koji će sve preuzeti korupcijom, tako da će zemlja izgubiti samostalnost. Onaj koji zaradi u Hrvatskoj to iznese van, a na koji način, tko to zna. Narod treba u svojim rukama držati bogatstvo svoje zemlje, jer ako rasprodamo sve, onda više nećemo postojati kao država. Ako se ide u Europu bez vlasništva nad ključnim bogatstvima, nećemo u njoj biti ništa. Njemačka, Francuska, Engleska i Italija velike su zemlje, drugi su mali narodi po brojnosti, ali su jaki ekonomski. A ako smo slabi ekonomski, bit ćemo i politički izbrisani s karte Europe. Možda će netko napraviti školu za zaštitu hrvatske kulture ili jezika, kojih više neće biti, kao što danas imamo zaštitu grčkog, latinskog...

Što mislite da bi trebala bilo koja vlast napraviti da hrvatsko gospodarstvo krene?

— Mi rasprodajemo najvrednije tvrtke, a tako dobiven novac ne ulažemo u gospodarstvo. Ja ne znam gdje to nestaje, kamo to ide. Jedna je stvar potpuno nerazumna. Ako ste vi prodali staru kuću, sigurno ćete izgraditi novu, ali nikako je nećete prodati da biste novac potrošili ili da se ne zna kamo ide taj novac i zbog čega ste je prodali. Jednom sam u Makarskoj šetao po obližnjem brdu i vidio staru kuću, doimala se napuštenom, ali imala je fantastičan položaj. U blizini sam vidio jednoga gospodina i pitao ga čija je to napuštena kuća, na što mi je on odgovoio da je to kuća njegova oca. Kako vašeg oca, pitao sam, nijje li onda vaša? Odgovorio mi je da jest, da ju je on naslijedio. Pitao sam ga bi li je prodao. On mi je odgovorio: kako bih je mogao prodati, to je kuća mog oca, nisam je ja napravio da bih je mogao prodati. Dakle, ovu zemlju Hrvatsku mi smo naslijedili, nismo je mi napravili, kako je možemo prodati. Ako prodamo sve, a novac potrošimo, nećemo imati ništa. Od čega ćemo mi kao narod onda živjeti? Ova vlada ne smije nastaviti s rasprodajom. Predsjednika Mesića poštujem, osobito zbog njegova zahtjeva da Srbija plati petnaest milijardi dolara ratne štete. Nitko drugi to dosad nije pokrenuo i o tome se nikada dosad nije govorilo.

Nakon svega što vam se desilo, u što sada ulažete novac?

— U Istri sam izgradio veliku kuću za stanovanje, ured i gospodarsku zgradu. Kupio sam u Istri sto hektara zemlje i zasadio dvadeset i osam tisuća maslina. Imam tvornicu ulja i proizvodimo maslinovo ulje najbolje kvalitete, djevičansko (extra vergine), ekološki pravo. To je danas moje glavno zanimanje. Godinama sam studirao maslinarstvo, što iz literature, što iz prakse, i u Italiji sam imao malu proizvodnju u Toskani. Poslije sam obišao Španjolsku, Izrael itd., i upoznao se s njihovim maslinarstvom. Čovjeku pravi zadovoljstvo vidjeti plodove prirode, proizvod koji je postao jako vaan i za koji se ustanovilo da je jedan od najboljih prehrambenih proizvoda, ne samo kao začin. Danas su životinjske masnoće gotovo izvan uporabe, ne brani ih zakon, ali ljudi su svjesni da imaju negativne posljedice na zdravlje. Jedino maslinovo ulje kao začin dobro je za zdravlje. Taj proizvod sadrži kiselinu koju sadrži samo majčino mlijeko, ni jedan drugi proizvod na svijetu. To je samo jedan primjer što znači maslinovo ulje u ljudskoj ishrani. Danas jedna litra maslinovog ulja koje nije miješano s drugim uljima u Italiji košta od dvadeset do dvadeset pet eura. Ulje od sjemenki suncokreta i sličnog košta jedan do dva eura.

Što se hrvatskih uljara tiče, ona u Primoštenu je dobra. Sve druge stare uljare sa sustavom tople vode nisu dobre, a ni ulje nije bilo dobro. Ona ulja imala su od deset do petnaest posto kiselina, a danas djevičansko maslinovo ulje ima 0,3 ili 0,5 posto kiseline.

Prodajete li svoje proizvode u Italiji ili u Hrvatskoj?

— Što se toga tiče, nema nikakvih problema. Iz Hrvatske se može izvoziti po cijeloj Europi i svagdje po svijetu, jer ti proizvodi imaju slobodno kretanje. Dovoljno je da je kvalitetno i da odgovara europskim normama.

Imate li kakvih izdavačkih projekata u posljednje vrijeme?

— Podupro sam projekt gospođe Darije Perković. Ona je napravila jednu knjigu i ja sam joj pomogao, ali inače se nisam bavio većim izdavačkim projektima.

Poznajete li prevoditeljicu Ljiljanu Avirović, koja je upravo nagrađena nacionalnom nagradom za najboljeg prevodioca?

— Ona je iznimno vrijedna i kulturna žena, profesorica na školi za jezike, jako ugledna i među Hrvatima i među Talijanima. Osim nje imamo Ninu Nadrahija iz Dubrovnika, a iz Zagreba dolaze dva profesora na kroatistiku. Imamo još jednog Hrvata iz Argentine, prof. Trenc, vrlo visoke kulture. Ipak imamo neku kulturnu jezgru!

Kako djeluje Matica hrvatska u Trstu? I tu su vaše dobre namjere sabotirali...

— Maticu hrvatsku u Trstu svojedobno sam ja osnovao i ona još postoji. Međutim, hrvatska politika i političari su vam takvi, da im ne odgovara ono što vrijedi. Sve je išlo dobro i potrošio sam oko milijun maraka za Maticu hrvatsku kako bih za nju osigurao prostor u najreprezentativnijoj zgradi u Trstu, koja je pod zaštitom kao spomenik kulture. Međutim, u konzulatu je bio jedan konzul koji je svojedobno bio novinar, ali se probio do ondašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića, koji ga je i postavio za konzula. On je kod vlasti bio osoba od povjerenja, a poslije su ga poslali i u Vatikan. On je na sve načine sabotirao moj rad. Kad je bio neki sastanak u Matici hrvatskoj, ovdašnji Hrvati morali su tražiti dozvolu iz konzulata da dođu, a znate što to znači. Ovdje ima šest stotina hrvatskih studenata koji studiraju na raznim fakultetima, i ja sam im sa željom da im pomognem i omogućim sastajanje i dodir s hrvatskom kulturom organizirao studentski klub. No, ovi iz konzulata poznavali su nekoliko studenata koji su stalno djelovali kako bi se ta inicijativa sabotirala. To je bila borba protiv mene osobno. A što ću ja pomagati ako hrvatskoj vlasti nije bilo u interesu da pomogne. Novi konzul sasvim je nešto drugo, književnik je i vrlo pametan i odgovoran i mogu reći da sam u dobrim odnosima s Konzulatom. S obzirom da su Maticu hrvatsku ovdje istisnuli, on ima prostorije u kojima može napraviti izložbe slika itd. On radi ono što je prije radila Matica hrvatska, samo u manjem opsegu i ne na toj visini, ali ipak nešto radi.

Konzul Silobrčić bio je prava nesreća za Konzulat.

Kakvi su odnosi talijanskih političkih vlasti prema Hrvatima u Trstu?

— U dobrim sam odnosima s političarima, pogotovo političarima lijevoga centra. Uvijek sam bio u izvrsnim odnosima s gradonačelnikom Illyjem, koji je i sada u parlamentu, i vjerojatno će postati predsjednik regije Friuli-Venezia-Giuila. I danas se posjećujemo. S mnogo drugih političara sam u dobrim odnosima, osobito s gospodinom Antonionjiem, koji je postao podsekretar vanjskih poslova. Ne vidim da u Italiji ima neka protuhrvatska linija.

Postoji jedan problem, a to su esuli. Oni misle da imaju prava koja zamišljaju i da moraju dobiti zemlju koju su napustili... Međutim, to je pitanje riješeno Osimskim sporazumima.

Kada će, po vašem mišljenju, Hrvatska uspjeti ući u Europsku uniju?

— Kada bismo mi sami sredili svoju državu iznutra, Europa bi nas zvala da uđemo u Europsku uniju. Gotovo sve druge bivše socijalističk zemlje idu u Europu, a Hrvatska ne. Sada guraju Hrvatsku na zapadni Balkan. Hrvatska nikad o tome ne bi trebala ni razgovarati. Mi smo Hrvatska, imamo svoju kulturu i civilizaciju, koja je daleko razvijenija od albanske ili srpske, i doista ne shvaćam kako netko može pomisliti da nas stavlja u isti koš s njima.

Nedavno ste proglašeni vitezom. Kako je došlo do toga?

— Nisam političar i politika me malo zanima, ali me u Italiji cijene kao poduzetnika. Talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dodijelio mi je prošle godine titulu viteza Republike Italije. Za tu titulu predložio me predsjednik talijanske vlade Silvio Berlusconi.

Ponte Rosso postaje parkiralište

Što se događa s trgovinom u Trstu i koliko se promijenio položaj Trsta nakon pada socijalizma? Današnji »Il Piccolo« objavljuje da će se polovica nekad iznimno posjećene tržnice odjeće Ponte Rosso biti pretvorena u parkiralište, jer je interes kupaca znatno opao...

— Što se tiče Ponte Rossa, on je gotovo nestao u trgovačkom smislu. Ljudi više ne dolaze iz Hrvatske radi takve kupnje. Promijenio se i život i životni standard, a oni koji dolaze da kupe odjeću idu u butik i neke bolje dućane, a ne kupuju jeans na štandovima. U Dubrovniku danas imate nešto kao što je nekad bio Ponte Rosso. Ne znam kako je u Zagrebu, ali mislim da i kod vas ima nešto slično. Ponte Rosso više nije u modi. Kada kupci dolaze ovamo iz Hrvatske, oni traže ono što ne mogu kupiti u Hrvatskoj, proizvode za kuću, premda i toga ima u Hrvatskoj, samo drukčije kvalitete. Neki još dolaze ovamo kupovati konfekciju, ali uvijek bolje kvalitete, jer one lošije ima i u Hrvatskoj na sve strane. U Hrvatskoj su se otvorili Mercatonei i drugi veliki trgovački centri, talijanski trgovci došli su do hrvatskih kupaca koji su prije dolazili k njima. Samo jedno putovanje iz Zagreba do Trsta automobilom košta već stotine eura. Hrvat više ne treba ići u Trst, jednostavnije mu je otići u talijanski trgovački centar. Koliko znam, i proizvodnja je napredovala pa Hrvatska danas ima nekih proizvoda koji su ravni ili čak u nečemu bolji od talijanskih.

Kako ste doživjeli smrt Giannija Agnellija? Ruši li kriza Fiata temelje talijanskoga gospodarstva?

— Bez obzira koliko Fiat propada, on s njegovom smrti ne gubi ništa. Agnelli je već bio jako star i godinama je bio bolestan, išao je i u Ameriku liječiti se, no imao je neizliječivu bolest, rak, od kojega je i umro. Što se tiče krize, Fiat već dulje vremena zaostaje. Druge zemlje jake automobilske industrije, pogotovo Njemačka, Francuska, Velika Britanija, izmijenile su tehnologiju i izgled automobila, pa i modu. Automobil je važna stvar u životu svakoga čovjeka i kupac novo automobila gleda na sve, i na boju i na vrijednost i na sigurnost. Fiat je u tehnologiji zaostao, njegovi projekti nisu išli dovoljno ukorak s vremenom, tako da su na europskom i svjetskom tržištu izgubili poziciju. U Italiji je danas više od sedamdeset posto stranih automobila, što znači da je ukupna talijanska proizvodnja svega trideset posto: Fiat, Alfa Romeo, Lancia i ostali. Volkswagen je postao jedna od najmoćnijih industrija svijeta, ne samo Njemačke ili Europe. Njihovi su automobili sjajni, Audi je također jako dobra marka, Mercedesi imaju svoju tradiciju, no čak je i on danas zaostao za Volkswagenom i Audijem. Danas je velik broj automobila s trajnim pogonom na sva četiri kotača, što je velika sigurnost za vozača, jer automobil bolje drži cestu. Iz razloga što je povećan broj automobila, gušći je promet i sve je veća mogućnost nesreće. Prije je bilo manje automobila pa tako i nesreća, a danas ih više pogine na cesti nego u ratu. Najvažnija je stvar sigurnost.

Razgovarao Zlatko Vidačković