Šibenski entuzijasti

Šibenski entuzijasti

Može se nekomu učiniti kako je obilježavanje pete obljetnice djelovanja školskoga kinokluba, odnosno videogrupe — tek neznatan događaj, kojem nije potrebo ni vrijedno posvećivati osobitu pozornost. Nije, međutim, tako. Nije, jer svjedoci smo mnogih i mnogih hvalevrijednih inicijativa čiji se proplamsaji vrlo brzo ugase. Pet godina djelovanja možda i nije neko impresivno dugo razdoblje, ali jest naznaka i ozbiljnosti i kontinuiteta koji je pak zalog i postojanoj budućnosti. Nepostojanje i nepoticanje kontinuiteta djelovanja razlog su mnogim boljkama naše i filmske, i kulturne općenito, i prakse i politike.

Ove uvodne i načelne opaske dobivaju na uvjerljivosti znamo li da povod ovim recima dolazi iz Šibenika, čija je Videogrupa Osnovne škole Fausta Vrančića ušla u već šestu godinu djelovanja. Iznimno vrijedan izbor njihovih filmova, svojevrstan i rezime i podsjetnik, prikazan na obilježavanju pete obljetnice, još je jedan dokaz da u Hrvatskoj postoji i traje i jedna druga, usporedna kinematografija s onom službenom, a ta je često, ako već ne bolje, a ono zasigurno istinitije lice i ogledalo našeg filma. Zajedno s Verom Robić, Antom Peterlićem, Petrom Kreljom, Hrvojem Turkovićem, Željkom Radivojem i mnogim šibenskim uglednicima bio sam na skromnoj svečanoj projekciji (cjelovečernjeg!) programa mladih šibenskih filmaša. Puna dvorana imala je što vidjeti.

Film nije samo Zagreb

Tri kratka igrana i pet dokumentaraca. Nastali između 1998. i 2002. godine, svi snimani u Šibeniku ili okolici. A kada je, recite mi, posljednji put profesionalna filmska kamera zalutala u Šibenik ili pak na šibensko otočje? Je li ikada i bila u Šepurini na otoku Prviću, gdje vrijedni dokumentaristi Fausta Vrančića često nalaze nadahnuće za svoje nepretenciozne filmske zapise? Zar nije od neprocjenjive vrijednsoti već i sama činjenica da, bilježeći, ispisuju svojevrsnu povijest ne samo svoga kraja nego i svoje domovine?! Nerijetko mi padaju slične misli na pamet boraveći na revijama naših filmskih amatera. Naš profesionalni film sveo je Hrvatsku na Zagreb i još nekoliko dežurnih rezervata.

U tom ispisivanju povijesti, čuvanju vremena, Šibenčani su vrlo dosljedni. Veoma će se često naći pred njihovim kamerama nešto iz arsenala onoga što bismo, onako radno, mogli označiti i kao područje i kao uputu: snimaj danas ono što nećeš moći sutra, što sutra više neće biti moguće snimiti! Nerijetko će takve zapise komentirati i jezikom koji je snimka zatečenog stanja, ne dakle službenom štokavicom i ijekavicom, nego domaćom, iz snimljene građe proizašlom, pitomom kolokvijalnom čakavštinom i ikavicom. I to je čuvanje vremena, bilježenje stvarnosti, ispisivanje povijesti... U plemenitoj namjeri zna se ipak i pretjerati, odnosno preprvoloptaški shvatiti zadaću pa se tako dva-tri prepoznatljiva motiva vrte kao glazbena pratnja i gdje treba i gdje ne treba...

Dokumentarci su, jasno, bolji od simpatično-nevještih igranih fimova. neke od naslova (prikazani su Parangal, Ajmo ća lilit! ...triba uprit dalje, Bonsai i Eto i to vam je to) zasigurno ćemo dugo pamtiti. Fine su to etnografsko-etnološke bilješke, pomno i zainteresirano donesene, i sve odreda vrijedne dokumentarističke orijentacije. I što valja posebno istaknuti: dokumentarizam faustovaca nije pomodni trend, a vjerovali ili ne, i u amaterskom filmskom stvaralaštu dokumentarizam je trenutačno u modi. Do prije nekoliko godina činilo se da dokumentarni film iščezava iz amaterskoga filmskog interesa, stjecao se dojam kao da je autorima — da malo pojednostavnim — pun kufer stvarnosti, tko bi je još i bilježio! Radije će se ta stvarnost mijesiti i transformirati, intimistički i medijski stilizirano do granice nerazaznatljivosti — bilo na način igranog, animiranog ili najčešće žanr-filma. Uspostavilo se ipak da ta dokumentaristička apstinencija nije postala trajna orijentacija, kao da je prevladala svijest: ma kakva da jest, stvarnost treba bilježiti. Polemizirati s njom, zadivljeno je promatrati, čuditi se, rugati joj se, otkrivati je, ne miriti se s njom — sve je dopušteno, no valja snimati, snimati i opet snimati...

Ukorijenjeno u stvarnost

Povratak dokumentarca na velika vrata samo je — čini se — potvrdio valjanost orijentacije šibenskih učenika na duge i poštene dokumentarističke pruge. Pa i onda kada rade igranofilmske pokušaje (prikazani Sa’ mi je ža’, Help i Kate i Filip) nedvojbene su dokumentarističke pretpostavke, želja da priče budu ukorijenjene u postojeću zbilju. Čak su, u najdoslovnijem smislu, kadrovi nekih igranih filmova slični ili isti nekima iz dokumentaraca, toliko je ta želja prisutna. Ponavljam često onu Godardovu misao kako svaki dokumentarac želi sličiti igranom, svaki pak igrani film teži biti dokumentarcem. A, eto, to potvrđuju svojim radovima i moji mladi šibenski kolege.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti u ovom tekstu, makar i ovako neprilično usputno, osnivača i pokretača akcije Film u Šibeniku, samozatajna nastavnika u Osnovnoj školi Fausta Vrančića, Tomislava Crnogaću. Neumorno potičući, bdijući nad radovima učenika, zarazno je djelovao, pa po uzoru na Fausta niknuše i u drugim šibenskim školama videodružine i danas je Šibenik, uz Karlovac i Zaprešić, vjerojatno najjači kinoamaterski centar u državi. Izašavši izmučen iz rata, sa stradalim gospodarstvom, neoporavljenim turizmom, bez kazališta, zatvarajući kina, Šibenik eto tek ima svoje male filmaše i vjeruje im.

Iznova se film pokazuje nadom i utjehom.

Zoran Tadić